Baka Vida je verovala da putovanje na onaj svet zbilja znači putovanje. Sa termos bocom, rezervnim čarapama i Biblijom umesto turističkog vodiča.
U godini u kojoj je umrla, ispod kreveta je držala spakovan kofer. Kožni, dozlaboga pohaban.
Onaj isti koji je nosila na venčano putovanje na Bled, neposredno posle Drugog svetskog rata i u dečija odmarališta tokom svog radnog veka. Zimi na Kranjsku goru, leti u Dobrotu. A svake četvrte godine u Rovinj na matursku ekskurziju.
Kad god bi osetila da je steže u grudima, baka Vida bi stegla ručku kofera i sedala u taksi. Jer, da bi zbilja bilo putovanje, mora drum da ti se skotrlja pod nogama.
Sa zadnjeg sedišta i sa pola daha, dobacila bi vozaču ”Vozi za sve novce!”. To za sve novce bi redovno bilo do prvog doma zdravlja i ampule aminofilina. Na vozačevo panično insistiranje i njeno uporno negodovanje.
Jer, baka Vida je više od svega želela da otputuje. Skoro dvadeset godina je bila u penziji i više ni na đačke ekskurzije nije išla.
Čekajući da se zviždukavi udisaji stišaju i da lekar napiše izveštaj, baka Vida bi otvarala kofer i vadila kartonsku kutiju. Obmotanu smeđim pakpapirom i uvezanu kanapom.
”To sam ja u nedelju umesila. Malo da imam za put, a ostalo za mog pokojnog Momčila. Uželeo se sigurno, mnogo ih je voleo.”
Pred zbunjenim lekarom raspakovala bi se kutija puna vanilica.
Baka Vida bi srdačno dodala: ”Uzmite slobodno. Preukusno mi ispadnu svaki put. A i što ono kažu, nije kome je namenjeno, nego kome je suđeno.”
Kao i putovanje.