Udruživanje i podrška
Posluga se počela udruživati kasnije nego neke druge struke, tek u međuratnom razdoblju. Međutim, postojala je jasna potreba za obrazovanjem i zaštitom posluge, što je dovelo do osnivanja ženskih gospojinskih društava širom Evrope, pa tako i kod nas.‡ Članice takvih društava su iz više i srednje građanske klase i bile usmjerene na humanitarni rad i “uzdizanje” siromašnijih slojeva. Horvat objašnjava da različiti obrazovni projekti (npr. kućanske škole) pokrenuti u ovom razdoblju nisu dugo opstali upravo zato što je inicijativa dolazila od građanske klase, a nije bilo potpore države.
U Zagrebu je 1900. godine banica M. Khuen-Hedervary osnovala Gospojinsku udrugu za naobrazbu i zaradu ženskinja, a tajnica je bila Marija Jambrišak. Članice su uglavnom bile imućne i obrazovane građanke koje su željele poticati obrazovanje žena i unaprijediti rad u kućanstvu.
Kroz različite edukativne aktivnosti štićenice udruge – mahom žene iz nižih slojeva i ruralnih područja – mogle su se osposobiti za sluškinje (što je odgovaralo i samim članicama udruge jer su na taj način mogle doći do kvalitetnije posluge). Ipak, većina tečajeva i predavanja za žene u tom periodu bila je usmjerena na religijsku i moralnu poduku (“da obljube krepost i vrline” i ne zapadnu “u glib moralne pokvarenosti”), a manje na razvoj konkretnih vještina.
Nakon Prvog svjetskog rata osnovan je Savez služavki koji je okupljao radnice iz cijele Kraljevine SHS, a 1934. preimenovan je u Udruženje kućne ženske posluge Kraljevine Jugoslavije. Ciljevi su bili zaštita socijalnog položaja članica, kao i njihovih profesionalnih interesa, podrška u traženju zaposlenja te pomoć u slučaju nezaposlenosti ili bolesti. Osim kućnih pomoćnica, učlaniti su se mogle i osobe koje su na neki način pridonijele ostvarenju navedenih ciljeva.
U Zagrebu je početkom ’30-ih osnovana Organizacija kućnih pomoćnica (kao podružnica Organizacije osoblja kućne posluge Jugoslavije) koja je zagovarala donošenje novog zakona o kućnim pomoćnicama i pozivala na njihovo samoorganiziranje, te Zadruga kućnih pomoćnica-pomoćnika Zagreb, koja je 1936-1937. izdavala tjednik Kućna pomoćnica, davala pravne savjete, organizirala edukacije i vodila konačište za djevojke.
Zaključak
Krajem 19. i početkom 20. vijeka, kada se odvijaju procesi industrijalizacije i urbanizacije, kućna služba nije se smatrala “pravim” poslom, a bila je regulirana posebnim propisima utemeljenim na patrijarhalnom nadzoru službodavca.
Međutim, zbog zajedničkog života posluge i obitelji takve odnose u praksi je bilo teško regulirati, što je najćešće išlo na štetu sluškinja. Posao je bio naporan – posebno kada je jedna sluškinja morala obavljati sve zadatke – život je bio samotan, a zaštita i društvena pokretljivost gotovo nikakve.
Istovremeno, kućna služba bilo je praktički jedino područja zapošljavanja neobrazovanih žena iz ruralnih područja, koje su u gradovima širom Evrope činile značajnu grupu stanovništva – grupu koja će dugo vremena ostati nevidljiva u istoriji rada.
Preuzeto sa: voxfeminae.net