Dala je vrijedan uvid u društveni položaj i socijalne probleme posluge, njihove uvjete života i rada, pitanje (ženskog) obrazovanja i radničkog samoorganiziranja.
Kućna služinčad činila je posebnu društvenu grupu. Uprkos tome što je rad u kućanstvu postojao davno prije onog u tvornicama, služinčad se zbog specifičnih uvjeta života i rada nije ubrajala u radništvo te su bili izostavljeni iz istorijskih pregleda i analiza sve do 1970-ih.*
S obzirom na to, ne postoji puno detaljnih i pouzdanih izvora o ovoj grupi. Horvat je koristila statističke publikacije (popisi stanovništva); pravne propise koji su se odnosili na poslugu; periodiku (Narodne novine, Dom i svijet, Domaće ognjište, Liječnički vjesnik, Radnička zaštita…); specijalizovane časopise kao što su Kućna pomoćnica i Gospodinjska pomoćnica; pa čak i književna djela (npr. memoari Vilme Vukelić).
Položaj služinčadi autorica posmatra u kontekstu širih ekonomskih i društvenih promjena u Europi i Hrvatskoj krajem 19.st. kada modernizacija, urbanizacija, migracije i industrijalizacija donose brojne novosti u načinu života i funkcionisanju društva.
Domaćinstvo, s ocem na čelu, postaje osnovna jedinica društva. Od građanske žene očekivalo se da vlada poslugom, a upravo je zapošljavanje posluge bio znak da se radi o buržoaskoj porodici (žene iz srednjih i viših slojeva nisu radile, a one iz manje imućnih su mogle raditi, ali samo do udaje). Kućna služba se, dakle, tražila ne samo zbog obavljanja kućanskih poslova, već kao znak statusa. Važnost ugleda u građanskom društvu išla je dotle da su neke porodice podnosile žrtvu kako bi zaposlile barem jednu služavku i time potvrdile pripadnost klasi.
Kategorizacija
Od sredine 19. do sredine 20. vijeka kućna služinčad u Zagrebu bila je relativno brojna: 1880. godine 8% stanovništva pripadalo je ovoj kategoriji, a 1910. čak petina zagrebačkih kućanstava imala je poslugu. Termin kućna služinčad obuhvaćao je sluge i sluškinje, a koristio se sve do Prvog svjetskog rata, kada kućna pomoćnica zamjenjuje sluškinju. I same radnice žalile su se da je izraz sluškinja posprdan, o čemu se pisalo u njihovom listu Kućna pomoćnica 1936.
Muškarci su rijetko radili u kućanstvu – uglavnom su bili gospodarska/poljoprivredna posluga – stoga su većinu kućne posluge u Zagrebu i drugim gradovima činile žene (njihov udio kretao se od 75% do 93%).
Zakon iz 1871. prepoznavao je različite vrste poslova za žene, pri čemu su gazdarice bile najviše u hijerarhiji i najbolje plaćene, a među imućnijim kućanstvima tražene su bile i sluškinje sa znanjem njemačkog.
Ipak, Horvat ističe da je najčešći oblik posluge u domovima europskog srednjeg sloja bila jedna “djevojka za sve.” To su uglavnom bile djevojke sa sela koje su došle u grad u potrazi za zaposlenjem, ali povremeno i žene iz drugih slojeva koje su ostale bez hranitelja (muža ili oca) pa su bile primorane pronaći drugi izvor prihoda.
Iako su djevojke mogle početi raditi već s 14 godina, najtraženije su bile sluškinje od 30 do 40 godina jer su imale radno iskustvo, a još uvijek su mogle obavljati sve potrebne zadatke.
Iako je pučko obrazovanje bilo obavezno, ono nije obuhvatalo svu djecu, a posebno ne žensku. Seoske djevojčice polazile su samo niže razrede pučke škole, a često ni to. Svrha ženskog obrazovanja bilo je stvaranje vrijednih domaćica i priprema za brak. Prema podacima iz 1910. godine 38% kućne posluge bilo je polupismeno i nepismeno, a samo 1,3% završilo je četiri ili više razreda škole.
Uslovi rada i života
U domu poslodavca služavke su živjele u izdvojenom prostoru, na tavanu ili u podrumu, u malenim sobama (koje nisu uvijek bile grijane, bile su vlažne i sl.), a ponekad nisu imale ni to već su morale spavati u kuhinji ili kupatilu. Prema anketi iz 1936. godine, od ukupno 41 ispitane kućne pomoćnice njih 8 spavalo je u kuhinji. Imućniji poslodavci nudili su bolje uslove i smještaj u zasebnoj sobi ili čak zgradi (npr. Fellerova vila u Jurjevskoj).
Prema zakonu, posluga nije smjela raditi “više nego što je to u njenoj moći,” no zahvaljujući ovoj nejasnoj definiciji poslodavac je imao veliku slobodu interpretacije. U praksi je, piše Horvat, radno vrijeme sluškinja bilo gotovo neprekidno – u pravilu su imale slobodnu samo nedjelju, a čak i kada nisu radile morale su biti na raspolaganju.
Nisu smjele napustiti kuću bez dopuštenja, imale su vrlo malo privatnosti i slobode, a mnoge su se žalile na usamljenost.
Od niske plate koju su primale rijetke su mogle uštedjeti dovoljno da započnu samostalan život ili za miraz (one koje bi to uspjele, najčešće su se udavale za obrtnike, što je bilo i društveno prihvatljivo).
Prema podacima iz 1910. godine, 82% sluškinja bilo je neudato, a 7,5% su bile udovice. Prosječno radno vrijeme iznosilo je 16-17 sati dnevno, zbog čega su stručna udruženja 1930-ih tražila da se donesu norme o počinku i odmoru, a potreba definisanja radnog vremena posluge uvrštena je i u program KPJ na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940.
Jedan od problema bilo je i seksualno uznemiravanje i zlostavljanje sluškinja. Iako je nemoguće utvrditi razmjere takvog postupanja, sama činjenica da je zakon omogućavao sluškinji da napusti službu bez poštivanja otkaznog roka ukoliko je poslodavac “zavodi na opake i nezakonite čine” pokazuje da ovakvi slučajevi nisu bili rijetki, objašnjava Horvat.
Što se tiče lične higijene, posluga često nije imala priliku za temeljito pranje. Ženski časopisi savjetovali su domaćicama da svoje služavke potiču da vode brigu o ličnoj higijeni i po potrebi ih poduče kako to činiti.
Postojala su gradska kupališta, no služavke bi ih najčešće morale koristiti o vlastitom trošku. Prema anketi iz 1936. godine, samo 15 od 41 ispitane pomoćnice kupalo se o trošku poslodavca.
Zdravlje
Posluga je zbog prirode posla često bila iscrpljena i podložna povredama, bolovima, zaraznim bolestima i reumatizmu, navodi Horvat. Ipak, u poređenju s ostalim radništvom bila je boljeg zdravlja jer je imala osiguranu barem kakvu-takvu prehranu i smještaj.
Službodavac je bio dužan pobrinuti se za liječenje svojih zaposlenika/ca, osim ako bi dokazao da su oboljeli vlastitom krivnjom. Takođe, ako je sluškinja bila bolesna duže od 4 sedmice, mogla je dobiti otkaz.
Jedan od najopasnijih kućanskih zadataka bilo je pranje prozora: sluškinje su znale zadobiti ozljede pri padu ili čak poginuti posebno one manje spretne i iskusne, zbog čega se počelo preporučati korištenje sigurnosnog pojasa (što se u praksi nije baš primjenjivalo). Upravo je pogibija sluškinje Katarine Hedrich uslijed pada s prozora bio jedan od povoda za osnivanje Hitne pomoći u Zagrebu 1909.
U starijoj dobi, kada više nisu mogle obavljati posao jednako učinkovito kao prije, sluškinje su bile prepuštene da žive od ušteđevine (ako su je imale), dok bi im u rjeđim slučajevima poslodavci omogućili da nastave živjeti s njima ili bi im isplaćivali svojevrsnu penziju.
Već se početkom 20. vijeka pojavila ideja da se osnuje dom za ostarjele i/ili nemoćne sluškinje, no to se nikad nije ostvarilo u potpunosti. Kao jedan od pozitivnih primjera Horvat navodi dobrotvorno društvo Hrvatska katolička ženska sveza, koje je 1918. osnovalo sklonište za sluškinje koje nisu više mogle raditi, kao i prenoćište za nezaposlene sluškinje. Takođe su pokrenuli vlastiti zavod za namještanje sluškinja i uveli praksu da na kolodvoru dočekuju radnice koje dolaze sa sela kako bi ih uputile u život u gradu i spriječile da padnu u ruke zlonamjernih muškaraca.
Nezaposlenost, siromaštvo, kriminal
Gradska uprava bojala se nezaposlenih sluškinja zbog potencijalne prostitucije i širenja spolnih bolesti budući da one, za razliku od žena u “službenim” bludilištima, nisu bile pod zdravstvenim nadzorom. Godine 1926. donesena je odredba prema kojoj se (uz neke iznimke) ne smiju zapošljavati žene mlađe od 21 godinu kako bi se spriječilo iskorištavanje mladih djevojaka i njihov odlazak u prostituciju.
Upravo sklonost prostituciji pokazuje koliko je loš bio egzistencijalni položaj djevojaka i žena u to vrijeme.
Brojne sluškinje i druge siromašne žene uhićivane su zbog “provođenja bludnog života”, a vodila se i evidencija sluškinja koje često mijenjaju službu radi sumnje na “nemoralno ponašanje.” U članku u Narodnoj zaštiti 1919. jedan liječnik istaknuo je da među bludnicama ima najviše sobarica i služavki zato što su to prvenstveno neiskusne seoske djevojke koje dolaze u grad gdje ih onda izrabljuju poslodavci, vojnici i svodnici.
Jedan od problema gradskih vlasti bilo je i rađanje izvanbračne djece jer su im ona predstavljala trošak. Broj izvanbračne djece krajem 19. i početkom 20. vijeka bio je velik, a više od polovine izvanbračne djece rodile su upravo sluškinje. Trudnoća je mogla biti razlog da sluškinja dobije otkaz, čime bi došla u izrazito tešku situaciju, a bilo je i slučajeva samoubistva†.
Ukoliko je ipak željela zadržati posao, sluškinja je mogla (ako si je to mogla priuštiti) novorođenče poslati na othranjivanje u neko od sela izvan Zagreba. Problem je što su ta djeca često boravila u neadekvatnim, nehigijenskim uvjetima i nisu dobijala odgovarajuću prehranu, što je uticalo na njihovu smrtnost.
U to vrijeme osnovan je i Gradski dječji ambulatorij (1908.), koji je vršio nadzor nad nezakonitom djecom, kao i prvi pedijatrijski odjel u Bolnici milosrdnih sestara (1904).
Ako bi zadržale dijete uz sebe, zaposlene majke nisu ga imale kome ostaviti tokom radnog vremena. Zbog toga su se, po uzoru na Beč, počela otvarati skloništa u kojima su radnice mogle privremeno ostaviti djecu.
Jedno od takvih skloništa vodila je Udruga učiteljica, a o tome se pisalo u Domaćem ognjištu. Kako bi se adresirali neki od problema nezaposlenih trudnica i rodilja, krajem 1919. osnovano je društvo Materinstvo, koje je pružalo kućnu njegu i novčanu potporu ženama nakon poroda te besplatnu pravnu pomoć u vezi priznavanja očinstva, dobijanjem penzija, stanovanja, nesreća na radu i slično.