SAD je rangirana kao 19. najsrećnija zemlja na svijetu u Svjetskom izvještaju o sreći iz 2016. godine. Dio američke nesreće se može povezati sa društvenom strukturom zemlje.
Biti Amerikanac znači kulturološki težiti najboljem i ulagati velike napore da biste se razlikovali i bili jedinstveni. Nije dovoljno biti u košarkaškom timu u srednjoj školi, već morate biti MVP. Nije dovoljno imati sve petice, već treba da pohađate sve napredne časove i da imate što više vannastavnih aktivnosti u isto vrijeme.
Nije dovoljno raditi u velikom preduzeću, već morate težiti da postanete generalni direktor i započnete uspon na korporativnoj ljestvici veoma rano.
Kakve to veze ima sa srećom? Pogledajte Dansku, koja je više puta izglasana za najsrećniju zemlju na svijetu. Društvena struktura Danske je veoma različita od one u SAD. Danci imaju tendenciju da vjeruju u nešto što zovu Janteov zakon, koji se sastoji iz 10 pravila gdje je suštinska ideja prihvatanje prosjeka. Janteov zakon je svuda u Danskoj, čak i ako niko o tome ne raspravlja ili ne priznaje.
Janteova pravila istrajavaju u ovoj kulturi na svaki način, pa čak utiču i na školski sistem. Ne postoji kompetativan školski sistem, nema naprednih programa za nadarene učenike. Sve škole moraju biti jednake, a učenici moraju da pomažu jedni drugima, a ne da se takmiče za “najbolje”. Nema programa nagrađivanja, nema trofeja za učenike koji su bolje ocijenjeni.
Sama pravila su jednostavna. Svako pravilo podstiče ideju da ste prosječni, i da je to sasvim u redu.
- Ne mislite da ste nešto posebno.
- Ne mislite da ste dobri kao mi.
- Ne misliti da ste pametniji od nas.
- Ne treba da ubijeđujete sebe da ste bolji od nas.
- Ne mislite da znate više od nas.
- Ne mislite da ste važniji od nas.
- Ne mislitie da ste dobri u bilo čemu.
- Ne smijte nam se.
- Ne mislite da je ikom stalo do vas.
- Ne mislite da možete da nas naučite bilo čemu.
Pravila, kada su ispisana, bi trebalo da izgledaju zastrašujuće i prilično odbojno. Ona potiču iz knjige koju je napisao Aksel Sandemose, a on je pokušavao da napiše satiru o tome kako je bilo živjeti u skandinavskim malim gradovima u svom romanu “Bjegunac prelazi svoj trag”. Kada je Sandemose taj grad nazvao Jante, dao je ime nečemu što je već dugo postojalo u skandinavskoj praksi.
Iako je ideja Jante zakona kulturno relevantna, prema Lindsay Dupuis, terapeutkinji iz Copenhagena, o njoj se u svakodnevnom životu ne govori kao o svjesnoj praksi, već se prema njoj živi – pričati o njoj izgleda suvišno. Zašto razgovarati o unosu kiseonika kada ste rođeni udišući ga?
Ova ideja se materijalizuje ovako: niko se ne hvali kada mu dijete na času matematike bude najbolje. Oni ne govore o tome ko je održao najbolji govor na njihovom poslu, niti raspravljaju o tome ko je najuspješniji na poslu. To ne znači da Danci nisu ambiciozni, oni su jednako ambiciozni kao i svi ostali. Oni se jednostavno ne hvale time, niti se opterećuju da rade više.
“Po definiciji, većina nas je prosječna”, rekla je psiholog Madeline Levine u svojoj raspravi na ovu temu. Prema osnovnoj definiciji riječi prosjek, većina društva se nalazi negdje između najgoreg i najboljeg, a borba protiv toga nas vodi samo u anksioznost.
Pod ovim ne mislimo da je uzaludno pokušavati, ali namjere su važne – da li želite nešto da postignete ili želite da pobijedite nekog drugog u njihovom postignuću? Kao što je Alain de Botton napisao: “Anksioznost je sluškinja savremene ambicije”.
Psiholog Barry Schwartz je prokomentarisao upravo ovu stvar. On je u svojoj knjizi “Paradoks izbora: kada je manje zapravo više?”, naveo da je neophodno za mentalno zdravlje osobe da prihvati prosjek, odnosno “dovoljno dobro”. Ovo je neophodno jer je možda nemoguće znati da li je “najbolje” ikada dostignuto, a često je savršenstvo nedostižno.
Možda je nemoguće znati da li je neko imao najbolji rezultat, ali je lako razumijeti da je rezultat bio dovoljno dobar. Nemoguće je kvantifikovati da li je neko najbolji muzičar, ali dovoljno dobar je na dohvat ruke. Schwartz je insistirao na tome da psihološki gledano, ovo kontinuirano nastojanje da se bude iznad prosjeka ima negativne posljedice po mentalno zdravlje.
“… ono što se dešava je da vas zamišljena alternativa navodi da požalite zbog odluke koju ste donijeli, a ovo žaljenje oduzima zadovoljstvo koje dobijate od odluke koju ste donijeli, čak i ako je to bila dobra odluka.”
To znači da Janteovi zakoni, psihološki gledano, su daleko zdraviji način razmišljanja. Prihvatiti svoj prosječan život znači da bi od njega mogli dobiti više zadovoljstva. Prihvatiti “dovoljno dobro” znači da bi nečije iskustvo bilo mnogo bolje sa tim. Pored toga, Danci takođe imaju hygge, što je riječ koja opisuje jedan koncept udobnosti i prijatnosti, koji je odlučujuć za njihov kvalitet života.
Ako obučete nešto udobno i smanjite svoja očekivanja, povremeno ćete biti impresionirani kada ta očekivanja nadmaše. Sve što vam je potrebno je osjećaj da ste dovoljno dobri da bi vam bilo prijatno i ugodno u životu: Jante i hygge.
