LjudiMjestanajnovijePojave

Marko Babić: “Nisam više bolestan”

Priča koja potvrđuje kako život ima neobične načine da ostvari naše snove!

Redakcija

fashion.hr

Moram priznati da se točno sjećam trenutka kada sam skrolanjem bespućima Instagrama naišla na jednu sliku koja mi je odmah zapela za oko, najviše zbog grafita na kojem piše “Nisam više bolestan“.

Ispod te slike objavljen je i poduži caption koji nas je još jednom podsjetio na to koliko život može biti nepredvidljiv, ali i surov.

Marko Babić, diplomirani arhitekt i stručnjak za marketing, hrabro je ispričao svoju priču o borbi sa sarkomom, dijagnozom koja bi mnoge porazila već u startu, ali ne i njega. Iako grafit govori o ozdravljenju, njegova borba s dijagnozom tada je bila na samim počecima, no optimizam s kojim je uronio u cijelu priču toliko je inspirativan da je oko sebe skupio hordu ljudi koji čekaju da riječi napisane na grafitu postanu i Markova istina…

Iako se Instagram nerijetko percipira kao društvena mreža na koju odlazimo ‘odmoriti mozak’, ćudljivi algoritam nas ponekad odvede do profila ljudi čije nas priče toliko dotaknu da krenemo svoj život promatrati drugačijim očima.

Jedna od tih priča je i Markova, a koji nas svaki dan iznova podsjeća koliko je bitno živjeti u trenutku, ali i koliko je taj isti život nepredvidljiv. Ovo nije priča o Markovoj bolesti, već o njegovom putu ka ozdravljenju i o ostvarivanju snova koji bi možda da bolest nije pokucala na vrata i dalje ležali u ladici…

Često znamo čuti kako svatko od nas vodi svoju bitku u životu, no ono po čemu se razlikujemo jest način na koji ćemo pristupiti svemu onome što nam život servira. Tvoja životna priča i borba s opakom bolešću mnogima je postala inspirativna, no jesi li imao oduvijek takav optimističan pristup prema životu ili je to ‘dar’ koji ti je ovaj izazov poklonio?

Nisam siguran jesam li baš oduvijek imao takav pristup. Kada se sjetim sebe kao klinca i nekih trenutaka koji su mi ostali u sjećanju, nekako si ne djelujem kao najoptimističniji klinac u ulici. Mislim da sam se kroz godine na neki način istrenirao da budem pozitivan.

U nekom trenutku sam shvatio da mi takav način razmišljanja puno bolje leži i da od optimizma dobivam nešto natrag. Od pesimizma s druge strane ne dobivam ništa, barem ništa dobro. Kada sam to shvatio, počeo sam raditi na sebi, čitati, slušati, pratiti i zapažati stvari i ljude bliske takvom načinu razmišljanja.

U nekom trenutku života mi je postalo vrlo očito da načinom razmišljanja mogu u život privući puno super stvari. “Dar” koji mi je ovaj izazov poklonio je što me podsjetio upravo na tu činjenicu.

Zadnjih 6 mjeseci mi se dogodilo toliko lijepih stvari da sam sada zauvijek uvjeren da takav način razmišljanja funkcionira. Jednako tako, cijelu moju dijagnozu doživljavam kao nešto što mi se moralo dogoditi da bi stvorilo preduvjete za sve super stvari koje su se dogodile i koje će se dogoditi putem.

Sarkom je dijagnoza koja bi zasigurno mnoge obeshrabrila, ali ti si pronašao načine kako se boriti s ovom bolešću. Jedan od njih je i ogromna promjena prehrane, odnosno izbacivanje mesa. Koliko je teško promijeniti dosadašnje navike i koji su benefiti takve prehrane?

Ja sam u principu od početka odlučio u ozdravljenje uložiti sve što mogu. Od tradicionalne medicine, glave i svega onoga što ona nosi, životnih navika pa do prehrane. Promjena u prehrani dogodila se praktički instantno.

Jedan četvrtak u desetom mjesecu sam proveo tri sata u razgovoru s mojom nutricionisticom Sandrom i istog trenutka sam odlučio da je sve ono što mi je ona rekla pravi put za mene. Srećom dan kasnije sam imao dogovorenu večeru, koju sam iskoristio kao priliku za pozdrav s mesnom prehranom.

U prijevodu, naručio sam si dva glavna jela i oba pojeo. Nakon toga sam se u potpunosti dao u taj oblik vrlo restriktivne veganske prehrane. Na početku je sve to išlo jako lagano, ali to je meni tipično. Jahao sam na zanosu tog početnog vala. 

U božićno vrijeme postalo je prilično izazovno, craveovi za mesom su postali prilično jaki, ali nakon par tjedana i to je prošlo. Doduše, zadnja s novom godinom sam mrvicu popustio neke režime. Primjerice, svakih par tjedana se počastim ribom, tu i tamo pojedem neke namirnice koje sam ranije izbjegavao, poput riže, ali generalno sam jako zadovoljan sa svojom prilagodbom na ovakav način prehrane.

Što se benefita tiče, lista je prilično duga. Od toga da naše tijelo puno lakše probavlja biljnu hranu, što mu ostavlja više energije za sve ostalo, do smanjenja upalnih procesa u tijelu, manjeg začepljenja limfe, krvnih žila, boljeg rada mnogih organa, manje kiselosti organizma, a upravo je kiselost organizma jedan od preduvjeta za razvoj karcinoma. 

Ja se osjećam stvarno fenomenalno, pun sam energije, u ovih 6 mjeseci i ukupno 7 dosadašnjih ciklusa kemoterapije imao sam minimalan broj dana u kojima sam se osjećao kao bolestan čovjek.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by marko babic (@marko_babic_)

U društvu je nekako običaj da se o ovakvim temama ne razgovara previše i da se ta borba vodi u najužem krugu obitelji, no ti si odlučio otvoreno ispričati svoju priču. Koliko je teško ‘ogoliti’ se pred znatiželjnom publikom?

Ja sam već u prva dva dana nakon početne dijagnoze u razgovoru s ljudima iz najbližeg kruga uvidio koliki je benefit transparentnosti u mojoj situaciji. Iz svakog razgovora bih nešto izvukao, naučio. Svaki put kada bih rekao da imam sarkom, postalo bi mi se lakše nositi sa svim tim.

Tako da sam u svom krugu od početka bio potpuno transparentan. Svakim tjednom se takav pristup pokazivao sve boljim, a onda sam odlučio da ću o tome pričati i na Instagramu. Nekako mi je bilo logično da, kada već dijelim sve naše obiteljske zgode, podijelim i ovo. Ipak je to sastavni dio mog života.

Nisam imao plan i program, niti sam znao hoću li se s tom temom zadržati na samo jednoj objavi ili ću aktivno pričati o svemu što se događa. Podrška koju sam dobio nakon tog prvog Instagram posta je bila toliko nevjerojatna, da u mojoj glavi više nije bilo upitnika.

S vremenom su se sve više javljali i ljudi koji i sami prolaze kroz neke izazovne situacije, a koji bi mi rekli da ih jako inspirira cijeli moj pogled na stvari, što je za mene ogroman izvor sreće. Kada gledam na to da sam situaciju u kojoj imam prilično ozbiljnu dijagnozu, okrenuo u to da kroz svoju priču inspiriram ljude, moram reći da sam prilično sretan sa samim sobom.

Javnost budnim okom prati kako napreduje tvoj oporavak i cijeli proces liječenja. Stvara li ti to svojevrsni pritisak?

Ne stvara. To mi je više poticaj, jer želim ljudima pokazati svojim primjerom da je u životu sve moguće. Pa i pretvoriti metastatski sarkom u najbolju stvar koja ti se ikada dogodila. Na početku sam određenu količinu energije morao uložiti u to da se distanciram od slike koju vjerujem da neki ljudi imaju o meni.

Slike lika koji je uvijek sretan i nabrijan i koji nema loše dane. To jednostavno nije tako, sasvim je prirodno imati loše i teške dane.

Ja s njima nemam problema, štoviše, dojma sam da iz takvih dana najviše rastem. Ali morao sam paziti da zbog te slike koju ljudi imaju ja ne postanem lik koji bježi od teških dana i koji sam sebe uvjerava da mora uvijek biti sretan. To sam vrlo brzo i uspio, a opet, pomoglo je to što sam i u toj temi bio transparentan prema sebi i prema drugima.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by marko babic (@marko_babic_)

Osim što svojom pričom inspiriraš ljude oko sebe, tvoje objave na Instagramu nemoguće je ignorirati jer nas jednostavno uvuku u svijet male obitelji koja na toliko simpatičan način prolazi sve one svakodnevne životne situacije. Jesi li oduvijek volio pisati i planiraš li se možda ozbiljnije baviti time u budućnosti?

Pisanje je dugo godina bila moja platonska ljubav. Oduvijek korektno igram igru plesa s riječima. Zadaćnice su mi u osnovnoj i srednjoj bile najdraži sat hrvatskog u polugodištu. Negdje u srednjoškolskim danima je u meni počela kuhati ideja da jednom napišem knjigu.

Nisam znao niti kada niti o čemu, ali san o knjizi je u meni živio od tada. Meni zapravo uvijek u životu treba neki medij kroz koji mogu biti kreativan. U studentskim danima to sam pronašao u arhitekturi, kasnije kroz posao u marketingu.

Negdje putem sam počeo aktivnije koristiti Instagram. Na početku mi je bilo odlično kako preko njega i naših obiteljskih zgoda koje prepričavam, održavam kontakt s ljudima koje znam, ali se inače vjerojatno ne bi čuli. S vremenom je zajednica ljudi koji me prate rasla, a meni je postalo fenomenalno to što nepoznatim ljudima popravljamo dane i nasmijavamo ih.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by marko babic (@marko_babic_)

S vremenom i pohvalama koje bih dobivao, raslo je i moje samopouzdanje u sferi pisanja. Kada sam prvi put čuo da postoji vrlo realna šansa da imam sarkom, to mi je naravno, okrenulo život na puno razina. Između ostalog, puno vremena sam posvetio introspekciji.

Bilo me strah da ću sve zaključke do kojih sam došao, olako odbaciti čim ozdravim pa sam ih počeo pisati. Uz to sam pisao i sve ono što se događa u smislu pretraga, liječenja i slično.

S obzirom na to da sam po prirodi zanesenjak, vrlo brzo sam zaključio da je možda došao trenutak da ostvarim san o pisanju knjige. U svemu tome, sigurno je veliku ulogu igrala i velika podrška koju sam dobivao na Instagramu. Tako da na neki način, da nisam krenuo s Instagramom prije otprilike 4 godine, vjerojatno danas ne bih bio u poziciji da imam viziju datuma izlaska knjige. Opet, život ima neobične načine da ostvari naše snove.

Također, o sebi si stvorio sliku posvećenog oca koji zaista uživa provoditi vrijeme sa svojim curama. Koliko ti je teško balansirati roditeljske odgovornosti i svoju borbu s bolešću?

Odličan mi je izraz da sam stvorio sliku posvećenog oca (smijeh)! To puno govori o meni kao marketinškom guru…Šalim se, naravno da uživam u vremenu koje provodim s curama. Posebno kad nitko ne plače, baca stvari, viče, pokušava natjerati vodu na svoj mlin. Što je zapravo rijetko, al valjda sam razvio neki oblik Stockholmskog sindroma pa zapravo nađem sreću i u svemu tome. Ne mogu reći da mi je teško balansirati roditeljske odgovornosti i bolest. 

Realno, imam puno više vremena nego ikada zadnjih 10 godina, tako da smo zadnjih 6 mjeseci kao obitelj proveli više vremena zajedno nego što smo mogli pomisliti. To je jedna od super stvari koje mi je bolest donijela. S druge strane, ja zapravo teško balansiram život kao takav. Imam previše ideja i htio bih se baviti s 1000 stvari. Tako da je meni zapravo uvijek problem izbalansirati sve ono što želim s onim što je moguće u svijetu u kojem dan traje 24 sata. Ali učim se nekako prihvatiti to da je ljepota života i u njegovoj ograničenosti.

Vjerujem da roditelji pored toga što uče svoju djecu brojnim životnim stvarima, jednako tako i sami imaju priliku naučiti puno toga od svoje djece. Što si ti naučio od svojih cura?

Ja mislim da je količina stvari koju odrastao čovjek može naučiti od djece podjednaka količini stvari koje oni mogu naučiti od nas. Njihov pogled na svijet je nevjerojatno iskren, jednostavan i čist. Mi odrasli imamo tendenciju sve previše promišljati, komplicirati, tražiti mane i probleme. Oni nisu takvi. Pronaći će zabavu i sreću u kamenčiću koji nađu na putu iz vrtića.

Osim toga, fenomenalno je kako su u nekim situacijama spremni staviti svoje želje na prvo mjesto. Ako im se jede sladoled, spremni su uložiti pola sata u nagovaranje i pregovaranje. Žele ga odmah i sad. Kao da sutra ne postoji. Mi odrasli uvijek odgađamo sve za budućnost.

To baš nema nekog smisla, jer nikada ne znaš hoće li se budućnost uopće dogoditi. Uz to, moram istaknuti i strpljenje. Nisam niti po prirodi nervozan čovjek, ali primjećujem da sam između Tonke, koja je bila jako jako jako jako plačkavo dijete i Luce, koja je jako jako plačkavo dijete postao puno mirniji i suzdržaniji. Što ne znači da me ponekad nerezonsko urlanje ne izbaci iz takta. Ali sve je to dio života.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by marko babic (@marko_babic_)

Danas živimo u svijetu u kojem je ljudima općenito teško zadržati optimizam i neku vjeru u bolje sutra. Koji je tvoj recept za pozitivnije misli i što kao pojedinci možemo napraviti da se osjećamo bolje?

Teško mi je dati neki recept kroz jedan odgovor, ali rekao bih da je ključna stvar da odluče da žele biti sretni i pozitivni. To što ne vjeruju u bolje sutra će im donijeti jedino lošije sutra. Kada se otvoriš i shvatiš da je svijet mjesto beskonačnih mogućnosti, taj negativni mindset zauvijek nestane iz sebe. Naravno, sve je to proces. Ništa dobro se ne događa preko noći.

Treba biti uporan, raditi na sebi, okružiti se ljudima koji ti u život nose pozitivu, čitati, baviti se sobom. Možda je baš najbolji način završiti ovaj razgovor s citatom koji sam nedavno pročitao u knjizi Razmišljaj kao redovnik Jaya Shettya:

Preuzeto sa: fashion.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije