Voljena “majka” je nahranila i “napojila” nebrojeno mnogo onih koji su dobar dio života proveli na njenom šanku.
Teta Ruža je oduvijek radila u drugoj smjeni. Vozila je crvenu “mečku”, pjevala i drijemajući, a za sebe je tvrdila da je od glave do pete – Kočićevka.
– „Krajišnik“ je otvoren 1976. godine. Pet puta sam bila zakupoprimac, jer nisam imala para da kupim vlastitu kafanu. Počela sam da radim golim rukama, bez opreme i ičije pomoći. Imala sam samo devet čaša – tri od 0,5, tri od deci i tri od dva deci. I tri kafena suđa – tri džezvice, tri fildžana i tri poslužavnika, tri tacne – pričala je autoru ovog teksta prije nekoliko godina teta Ruža.
Za prvi dan posla nabavila je dvije gajbe piva i jednu gajbu mješovitog soka, „od svake fele“ – deset jednih, deset drugih i deset trećih. Litru vinjaka, dvije litre vlahova, litru rakije. Odatle je, veli, krenula. Sutra je uzela drugo. I tako.
– Imala sam taj zanat i nisam imala drugi. To je bio najjednostavniji početak. Potičem iz siromašne porodice. Moja majka je rodila 12 djece – devet sinova i tri kćeri. Otac je veoma rano umro. Ostali smo kao vučad – da se snalazimo kako umijemo i da radimo šta možemo i umijemo. Nismo išli na škole, jer nije imao ko da nas pošalje i da nas izdržava. Majka je bila bez primanja. Bila je bespomoćna, jer nas je imala osmoro.
Toliko nas je ostalo iza oca. Prirodna selekcija je učinila svoje. Ono što je bilo zdravo je ostalo, ono što nije – otišlo je. I tako smo mi krenuli. Dva starija brata. I ja za njima. Ostali su bili nejaki. Nejaka sam bila i ja. Ali, nije niko pitao.
Rođena je u blizini Gomionice. Titin sistem, kaže, nije davao, ni pomagao ljude među kojima je rođena. Tamo su ljudi bili jedne nacije i nisu nikome vjerovali. Nisu dozvoljavali da im se neko petlja u selo i naselje. Vlast tome kraju nije dao ništa, nije dao da se djeca školuju.
– Zato se moja majka namučila s nama. A i mi smo se namučili s njom. Jer, ono što ne zaradimo – nismo imali. Morali smo sve da radimo. I onda i sada sam znala da napravim sve što treba za živa čovjeka. Sve. Hranu, proizvodnju, poljoprivrednu strukturu. Nismo imali ono što nismo proizveli. Nismo imali kome da kažemo da nam nešto nedostaje, da nešto nemamo.
Završila je ugostiteljsku školu „u poprečac“. Prvo je bila na 12. kilometru prema Bronzanom Majdanu, u Bistrici. Tamo je „jedan čovjek“, spomeničar, imao lokal. Kada je njegov momak otišao u armiju, kafana je ostala bez radnika i Ruža se prijavila. Imao je krupni inventar, kupila ga je i počela da radi. Odatle je, nastavlja priču, otišla u Karanovac. Tamo je prenijela čuvenu „Bijelu stijenu“, jer nije imala para da „napiše“ firmu. Ali, vlasnik tog lokala je previše tražio i zarade nije bilo.
Potom je otišla u Trapiste, u jedan „lokalić“. Počela je lijepo da radi. Vlasniku lokala se to nije svidjelo. I onda konačno prelazi u park Mladena Stojanovića. Pročitala je da se prostor izdaje na licitaciji i uradila je nešto mladalački drsko – napisala e u ponudi da ću dati pedeset maraka više od najviše ponude. Otvarali su koverte sa ponudama, a Ruža se, kaže, skupila u ćošku kao šteta. Ali, dobila je taj prostor.
– Ja potičem od solunskoga borca. Moj deda je nas sve vaspitao prema časti, poštenju i radu. I otvorim kafanu. I počnem da pjevam. Da skačem s noge na nogu. Imala sam uveče, kada je muzia, sedam radnika. Napolju sam imala 60, a unutra, u sali, 30 stolova. I sve je to bilo puno. Radila sam stalno. Dočekivala sam i barabe i ljude. Tu sam radila osam godina. Onda je počela sanacija parka.
Vojska, čiji je kamp bio u blizini te kafane, pozvala me je na strelište. Znali su me i vjerovali su me. Fikret Alić me je pozvao, sjećam se. Otišla sam. I na tom poslu sam našla oglas za ovaj lokal, za ovu kafanu. I kupila sam ga od jednog čovjeka sa Krčmarica. Napravila sam ugovor na konobarskom bloku. Mislim da ga i sada imam negdje.
Mnogi koji su danas u predsjedničkim, predsjedavajućim ili ministarskim foteljama još u kosi nose mirise Ružine kuhinje. Svi su, pričala je Ruža, prolazili i svi su bili.
– Svima sam pravila sendviče. Mnogi među njima su više u mojoj kafani pojeli sendviča nego kod svoje matere. Svi su oni tada bili dječaci. Nema ko dolazio nije. I svi su mi, nadam se, vjerovali.
Iako spava samo četiri sata – nije umorna. Kaže da je navikla i da ne bi mogla drugačije. Ponekad – ako je raspoložena preko mjere i ako u kafani nema mnogo svijeta – Ruža i zapjeva. Kaže da je rođena sa glasom i da su joj sve pjesme podjednako drage. Teško joj je jedino kad neko zapjeva, a ne zna. Tada samo podvikne: Ili prekidaj ili popravljaj!
– Nedostaju mi roditelji, ali sam svjesna svega. Ipak, otac mi uvijek nedostaje, snažno. Nikada nisam preboljela što sam ga rano izgubila. On mi je bio zaštita u životu. Bio je častan čovjek, koji je u pet okolnih sela bio primjer časti i poštenja.
Kada on, umjesto danas geometra, u svoje vrijeme popozivu seljaka udari kolac na nekoj spornoj međi – taj kolac niko nije smio da dira. I zato mi nedostaje. Ali…
Teta Ruži želimo miran san.
