Sa 50 godina, svi zidovi iza kojih sam sakrivala svoju seksualnost su se srušila i ja sam izašla.
Upravo sam napustila nesrećan brak i taj prekretnički rođendan je oslobodio nešto u meni. Nisam više čekala ničiju dozvolu. Počela sam da govorim sebi ‘da’ umjesto svima drugima.
Sada ili nikada, pomislila sam. Ušla sam u petu deceniju sa uzbuđenjem, oduševljenjem i strepnjom. Željela sam seksualno iskustvo i željela sam ga odmah pa sam išla na svingerske žurke, u seks klubove, imala veze na jedno veče, trojke i seks sa parovima. Bila sam kao dijete koje istražuje na velikom igralištu.
Zid koji sam srušila sam gradila ciglu po ciglu od svoje 5 godine. Kada sam imala 5, zlostavljao me član porodice. Počela sam da vjerujem da sam stvorena za seks, da je to jedini dio mene koji je vrijedan.
Konačno sam pobjegla kada sam otišla na fakultet. Moje okolnosti su se promijenile, ali moje samopoštovanje nije. Trebale su mi tri godine da shvatim da sam teško povrijeđena i da fizičko bjekstvo nije bilo dovoljno.
Usljedile su godine psihoterapije i još uvijek nisam znala gdje da smjestim svoju seksualnost u svojim 20-im i ranim 30-im – uglavnom sam bila sa ženama, ali sam bila oprezno zainteresovana za muškarce.
Ovo je dovelo do sedam godina celibata i još terapije dok nisam shvatila kako da seks zauzme pravo mjesto i sa kim. Taj rad na kauču mi je omogućio da pronađem život izvan posljedica incesta – onaj u kome moja seksualna i emocionalna šteta više nije bila u središtu.
Nisam bila u potpunosti izliječena, ali sam bila funkcionalna. Seks mi je bio OK. Duboko u sebi, međutim, nisam osjećala da je to prirodno, udobno ili zadovoljavajuće.
Nisam osjećala kao svoja – ne u potpunosti. Izlazila sam, imala bebu, udala se, stvorila porodični život i onda se razvela. Odgojila sam kćerku i radila, čitala i viđala prijatelje. Ali znala sam da mi nedostaje neki centralni dio mene.
Borila sam se sa idejom kako bi majčinstvo trebalo da izgleda i pomirila se sa takvim seksualnim životom. Bila sam dobra djevojka cijelog života jer sam mislila da će me to uzdići na mjesta na koja želim da idem – fakultet, dobar posao, lijep stan, prijatelji, dobre cipele.
I nekako je uspjelo. Majčinstvo nije zahtjevalo dobrotu samo po sebi. Ono je zahtjevalo nesebičnost, dosljednost, unošenje zabave i štit protiv haosa.
Iako sam imala u tom trenutku 44 godine, na neki način sam još uvijek bila u tinejdžerskim godinama. Postoji teorija da se razvojno zaglavite u trenutku kada ste proživjeli tešku traumu. Nisam zaista imala period istraživanja seksualnosti prije 50. godine, a onda sam ga nastavila sa željom adolescenta kojem divljaju hormoni. Uklopila bih se u slobodno vrijeme kada bi moja kćerka spavala kod oca.
Bila sam sa policajcima i knjigovođama, građevincima i IT štreberima, nesrećnim advokatima i srećnim bivšim advokatima. Neki su bili u braku, neki slobodno, neki u otvorenim vezama. Visoki, crni, niski i okrugli, bijeli, latino, nježni, mačo, intelektualni. Kad bih morala odrediti svoj tip, to je bio neko ko bi me mogao nasmijati i razumijeti moje šale. Tražila sam nešto lagano.
Poslije tri ili četiri godine eksperimentisanja, počela sam da izlazim sa dvojicom muškaraca, zaredom, koji su bili neobični. Bili su dominantni u seksu. Naređivali bi mi, čupali me za kosu i očekivali nekonfrontativno ponašanje.
Raskinula sam obe veze jer sam smatrala da su njihova očekivanaj bila neprijatna i, na nekom nivou, uvredljiva. Bila sam feministkinja. Bila sam nezavisna. Nisam bila zainteresovana da neko postupa prema meni na takav način. Ali nešto me kopkalo. Znala sam da je dio mene reagovao fizički i emocionalno na njihovo ponašanje iako to nisam željela.
Da li je moguće da mi je rana seksualna trauma onemogućila tradicionalni seksualni život, navela me da tražim osjećanja i senzacije koje su bile veoma daleko od mojih prvih seksualnih iskustava. Htjela sam da imam nešto egzotično i zabranjeno. Morala sam da pratim nekonvencionalan put da bih osjetila povezanost i intimnost u najsirovijoj formi.
Duga sam razmišljala dok se nisam odlučila da želim da iskusim submisivan način seksa i eksperimentisala sam sa nekoliko dominantnih muškaraca, pokušavajući da pronađem ono što mi odgovara. Na kraju sam upoznala njegujućeg Doma sa kojim sam bila komplementarna na intelektualnom, fizičkom i emocionalnom nivou.
Polako sam dozvolila sebi da mu vjerujem i da se pokorim. Nježno me je gurnuo dalje od onoga gdje sam prvobitno mislila da mogu da odem.
Veoma vodimo računa o našim granicama i zajednički proširujemo našu “igru”. Četiri godine kasnije, zovem ga Gospodar i nosim njegovu ogrlicu. On me vodi tamo gdje treba da idem da bih se osjećala potpunom, dajući se meni kao što se dajem njemu. Doživljavam ogroman mir i zadovoljstvo kada sam submisivna i satima nakon toga.
Submisivnost smiruje moj glasni mozak i izvlači me iz negativnosti, rasejanosti i stresa. Poplava endorfina stvara stanje uma gdje se osjećam kao da lebdim, bez bola i brige, a on preuzima odgovornost za moju dobrobit. Mogu da čitavim svojim tijelom učestvujem u interaciji umjesto da sam uvijek na oprezu.
Mislim da me trauma dovela do ove preferencije, ali isto tako me ova preferencija dovela do izliječenja. Postoji privlačnost u izboru da dam svoju moć umjesto da je oduzeta.
Ne stidim se što se nekima činim perverzna ili nastrana. Prihvatam svoju seksualnu pokornost i smatram da je moje otkriće jedno od najpozitivnijih događaja u mom odraslom životu. Za mene je ono procvat želje i icijeljenje tog ranog oštećenja. Nisam očekivala da će me submisivnost izliječiti, ali jeste. Polomljena mjesta su se popravila. Nježne tačke su ojačane. Manje sam krhka i nesigurna. Prihvatam svoje tijelo i njegovu privlačnost.
Submisivnost mi je dala priliku da odaberem šta će mi se seksualno desiti i postavila me je na mjesto gdje ja vodim svoju sudbinu. Znam da ovo zvuči kontraintuitivno, pošto je potčinjavanje takođe oblik predavanja kontrole.
Ali za mene, potčinjavanje nekome koga volim i kome vjerujem dalo mi je neku vrstu moći i samoprihvatanja koju nikada ranije nisam imala. Aktivno pristajem na sve što mi se dešava i imam mogućnost da to zaustavim jednom (sigurnom) riječju.
Svaki put kada se potčinim, osjećam da se svaki dio moga tijela i duha pomijera ka cjelovitosti. Konačno sam potpuno prisutna.
