Kad je stigla ova neman, pokosio ju je jeziv osjećaj nemoći i bijesa, mislila je da gore ne može, a nije ni slutila da će je samo 3 godine kasnije sačekati još jedna rak jezika.
U novembru 2018. godine Sandra je radeći samopregled napipala malo veću izbočinu na dojci koja joj je bila znak da odmah mora kod ljekara.
– Deset mjeseci prije napipavanja ove izrasline radila sam preventivnu mamografiju, ali tada ničega nije bilo. Nažalost, odlazak kod ljekara potvrdio je moje sumnje. Imala sam rak dojke, i to veoma težak oblik – priča Sandra (53).
Osjećala sam se kao najmanje zrno na svijetu
Sjeća se da joj se po saznanju da boluje od teške bolesti cijeli život odmotao pred očima u jednom trenutku, hiljadu pitanja vrzmalo joj se po glavi i sva su se na kraju svodila na jedno – zašto?
– Osjećala sam neopisivu tugu, bijes, nemoć, a suze su mi same tekle. Imala sam osjećaj da sam najmanje zrno na ovom svijetu – kaže ona.
Borac kakav oduvijek jeste, nije dala da je strah slomi, podigla se i riješila da se bori.
– Zbog raka dojke imala sam 8 hemioterapija i 33 zračenja. Sve to mi je razbilo organizam. Kako su mi i zubi nakon toga jako propali, krenula sam kod zubara koji je odmah primijetio neke promjene na jeziku.
Uputio me je na maksilofascijalnu hirurgiju gdje mi je nakon ispitivanja dijagnostikovan rak jezika. Odmah sam operisana i sve je dobro prošlo. Sada idem na snimanje glave i vrata svakih 6 mjeseci, znam koliko je ova bolest nepredvidiva – nastavlja ova hrabra žena.
Gospođo, grudi nisu organi
Imala je, kaže, mnogo sreće što je na putu do izlečenja uz sebe imala divne ljekare – Draganu Bogdanović Stojanović, Tatjanu Roganović i Jelenu Arsenović.
– Međutim, ne mogu a da ne pomenem da se kod nas teško dolazi do prijekopotrebnih i adekvatnih pregleda osim ako ne platite privatno, što je za nas onkološke pacijente vrlo ponižavajuće. Kao invalidski penzioner ja nemam ništa, mi smo za ovu državu i društvo nevidljivi.
Svakodnevna borba sa malim primanjima u ovom vrtlogu je kao borba s vjetrenjačama. Navešću samo jedan primjer – ja ne mogu da dobijem naljepnicu za automobil kako bih se parkirala na mjesto za invalide, jer naš sistem ne prepoznaje moju invalidnost, ili kako mi je rečeno, grudi nisu organi, što je totalni apsurd – kaže Sandra.
Mile mi svakog dana izmami osmeh
Korak po korak, uz pomoć porodice i prijatelja, Sandra polako počinje da živi kao prije bolesti.
– Usvojila sam zdrave navike, sada u potpunosti drugačije živim nego prije bolesti. Zavoljela sam sebe jako, pratim svoj organizam i odbijam da se nerviram zbog gluposti. Živim život kako ja hoću, punim plućima, putujem, družim se i želim da mi se dešavaju samo lijepe stvari.
Beskrajno sam zahvalna mom Milu, divnom čovjeku, što mi svakog dana izmami osmjeh na lice i što je zajedno sa mojom kćerkom i prijateljima, uvijek bio tu da podigne kad počnem da padam – ističe ona.
Najveću radost Sandra crpi iz osmijeha svojih unuka – Mihajla, Ognjena i Vukašina.
– Oni su moji mali čarobnjaci, a kćerka Jelena je moja zvijezda. Obožavam da provodim vrijeme s njima, stalno sam u pokretu, ne mirujem. Član sam Asocijacije za unapređenje zdravlja „Asice“, koje vodi jedna divna žena Vesna, a kada me pozovu, dajem konsultacije iz računovodstva i knjigovodstva – nastavlja, piše Blic Žena.
Poslodavac za primjer
Sandra kaže da je, dok se liječila, imala neizmijernu podršku svog bivšeg poslodavca Vladimira Jankovića.
– Nikada ne mogu zaboraviti koliko mi je Vladimir pomogao da uspijem u mojoj borbi kako finansijski, tako i bodrenjem. Za mene je on najhumaniji čovjek na svijetu – zaključuje.
Nakon svega Sandra se svakog jutra zahvali životu na svim poklonima koje joj je dao.
– A kada naiđu talasi nemoći, zažmirim i zamislim kako gledam u prelijepo more, i samo pustim da me prođe – kaže ona za kraj.
Preuzeto sa: srpskainfo.com
