Nisam nadžak baba da trunim o svemu što vidim, ali sam u stanju šoka od 19. januara. Drhtim od neke jeze i tuge za onim golim nožicama.
Pitam se jesu li se do danas ugrijale.
A znate svi. Pa ta slika obišla je vaskoliki pravoslavni svijet. Ponosni tata zaplivao je za krst pa, nakon junačke trke u Savi, u naručje uzeo devetomjesečnog sina. Na bebi samo tanki bodić i kapica. I one gole nožice. Na temperaturi ispod nule.
Svi mediji uz fotografiju su napisali: “Nisu ga pokvasili, ali se svejedno rasplakao. Da li zbog hladnoće ili velike gužve i buke…”. To da dijete nije pokvašeno biće da je neko opravdanje. Biće da je, u vrijeme kada vjeru ističemo jače nego bilo kojih drugih dana (mada nemam neko smisleno objašnjenje za oscilacije ove vrste), skoro pa sasvim u redu da čeličimo djecu i objasnimo im kako je i šta dozvoljeno i poželjno “na putu Božijem”.
A znate svi. Pa ta slika obišla je vaskoliki pravoslavni svijet. Ponosni tata zaplivao je za krst pa, nakon junačke trke u Savi, u naručje uzeo devetomjesečnog sina. Na bebi samo tanki bodić i kapica. I one gole nožice. Na temperaturi ispod nule.
A, da znate, i Bog vam se, majke mi, stres'o gledajući šta radite.
Ok, možda nisam dovoljno hard kor pravoslavac pa za mene ne postoji ta sila u crkvenom kalendaru koja bi mi obukla kupaće gaće da u njima zaronim u ‘ladnu, mutnu rijeku. Možda nisam dovoljno majka jer svom djetetu, pri ovoj pameti, ne bih dozvolila kupanje u rijeci na minus 15. Možda će ovog momenta oplesti po meni zbog skrnavljenja veličanstvene slike sa Save. Možda bi stvarno trebalo da ćutim. Nije moje dijete i šta me briga kako se tamo neki ćaća i mater ponašaju.
Ali, eto, neću. Jer, ova slika nema nikakvog smisla. Ni čeličenje. Ni hard kor pravoslavlje. Ni fanatizam u bilo čemu pa ni u vjeri.
Ok, možda nisam dovoljno hard kor pravoslavac pa za mene ne postoji ta sila u crkvenom kalendaru koja bi mi obukla kupaće gaće da u njima zaronim u ‘ladnu, mutnu rijeku.
Ali, da se vratim roditeljstvu. Ne znam šta je pojedinim roditeljima na umu, ali me katkad šokiraju svojim odlukama, potezima i stavovima.
Znam ja da je junak onaj ko 19. januara dopliva do krsta. Znam ja i da je to čast. Znam i da se mladići i djevojke mjesecima pripremaju za ovaj podvig. Znam i da je muški dio ove porodice godinama tu, na šabačkoj obali. Ali, beba. Možda nije po slovu zakona, ali meni je, eto, ovo zanemarivanje i nebriga.
Pazi sad licemjerja. Tog, takođe pravoslavnog, 13. januara dirnula nas je i duboko potresla (bar je takvo sažaljenje vladalo u komentarima) slika iz jednog izbjegličkog kampa gdje se mladić od tek petnaestak godina kupa u buretu. Na temperaturi ispod nule. Dijelili smo je po društvenim mrežama i pitali se kako je život nepravedan. Nekome majka, nekome maćeha.
Pazi sad licemjerja. Tog, takođe pravoslavnog, 13. januara dirnula nas je i duboko potresla (bar je takvo sažaljenje vladalo u komentarima) slika iz jednog izbjegličkog kampa gdje se mladić od tek petnaestak godina kupa u buretu.
Možda bi vas sve dječak-beba sada pljunuo u lice. Jer, i slika njega tako malenog i golog je nepravda. Maćeha, takoreći!
Ali, u Savi na Bogojavljenje ne smije biti hladno, imao ti devet mjeseci ili 90 godina pa su se samo “nesrbi”, gledajući ovu “svetu sliku”, pitali ko je ovdje lud.
Ne volim da mi se neko petlja u odgoj i odluke, samo razmislite zdravorazumski. Je li vam ovo u redu?
Shvatam. Mi se čeličimo i časno plivamo za krst, ostali paćenici se kupaju.
