Nije do tebe. Nije do mene. Nije više do naše volje.
Mi smo bili jedan poseban svijet, a ljudi oko nas pripadali su nekim drugim, blijedim i dalekim svijetovima.
Sebična sam, jer sam te željela samo za sebe. Da budeš uvijek tu da me griješ.
Lako je onom ko te nije poznavao, ali ja sam imala privilegiju da mi baš ti budeš namijenjena u životu. Baš ti- osoba sa najčistijom dušom koja je hodala po ovom tlu.
Moja baba Neda. Svoj djeci baba Neda.
Uvijek su govorili kako ne stariš i ne mijenjaš se s godinama i kako si uvijek čista, bijela i svijetla. Takva ti je bila i duša.
Kad su se ogriješili od tebe, ti si im palila svijeće za zdravlje.
Boli me srce.
Nikad neću zaboraviti kad si me spasila od koluta naprijed u vrtiću. Baš onda kad je bio moj red, pojavila si se na vratima. Nisi bila svjesna da si bila moj heroj.
Kad bih ti oslikala zidove temperama i obojila namještaj, nisi me grdila, već si me ubjeđivala kako je to najljepša umjetnost koju si do sada vidjela.
Nikad me nisi grdila. Pitam se da li si znala povisiti ton?
Ti si ih ubijedila za mog prvog psa. Za zeku. Ti si mi kupila kartu za koncert Justina Biebera.
Nisi imala, ali za mene si nalazila.
Za svaki moj ispit si mi čuvala sreću i prolazila ga sa mnom. Cijeli ulaz 22 je znao kad njena Anastasija položi ispit.
Kad bi je neko zovnuo telefon govorila bi „Moja Anastasija je sa mnom“ i znali su da tu završava svaki razgovor. Da je to naše vrijeme.
Ona mi je ponekad znala otići na informacije u Gimnaziju, kad bih mamu slagala za neku ocjenu ili neki čas.
Ta njena Gimnazija. Matematička Gimnazija.Bila je najponosnija baba kad sam upisala Gimnaziju kao ona. Mnogo je voljela te crvene cigle.
Kad mi je učiteljica u osnovnoj školi rekla da zadatak iz matematike nije tačan, a bio je, baba Neda se spremila i otišla pred učiteljicu sa svim svojim listovima i formulama da joj pokaže postupak i dokaže da je njena Anastasija dobro uradila.
Svakog dana bismo provodile vrijeme zajedno. Ti momenti kad je umorna nazovem da zamuti prevrte, a onda me moja Neda čeka na vratima da me poljubi, gleda i pomno sluša sve što kažem dok jedem njene prevrte.
Kako je samo bio čaroban svaki Novogodišnji vatromet sa prozora njene sobe na sedmom spratu. Ko bi rekao da će taj sobičak postati najtužnije mjesto na svijetu.
Kad sam ljetos završila u bolnici ona je pazila mog Comba.
Kupovala mi je knjige sa najljepšim posvetama.
Učila me da kuham, da radim matematiku, da budem čovjek.
Bila sam prijavljena na toj adresi.
Njoj sam povjeravala tajne, čitala i poklanjala svoje prve pjesme, prvoj slala moje novinarske tekstove.
Sjećam se kad je pokojnom uvaženom profesoru Miloradu Telebaku pokazivala moje tekstove. Nikoli Pejakoviću je govorila da ću ga nadmašiti. Bila je moje lijevo i desno krilo za let.
Njoj sam se žalila kad me boljelo. Njoj sam saopštavala radosnu vijest. Čistila je put problema ispred mene, a čuvala mi leđa da ne padnem.
Baba Neda uopšte nije ličila na babe druge djece koje su već počele izgledati pomalo zapušteno i kao da su im svi važniji od njih samih. Uprkos godinama i gubicima sačuvala je životnu radost i vedrinu. Uvijek je bila elegantna i dotjerana. Njena isfenirana frizura sa pramenovima s godinama je postala i njen simbol. Njene bluze i veste i svilena marama oko vrata. Broš se podrazumijevao. Na usnama diskretan karmin koralne boje i zelena sjenka na očima. Mirisala je na Giordani gold, a ljeti na Eden.
Bila mi je mnogo lijepa.
Najviše sam voljela kad me tako ponosno prošeta kroz grad. Osjećala sam se ponosno kao Zona Zamfirova.
Mi smo bili tim. Tim koji pobjeđuje.
Koliko je samo bila ponosna na moj fakultet. Na našu Gimnaziju.
Rekla je da će napraviti ogromnu proslavu za moje diplomiranje i da će to biti naša diploma.
Obećala sam joj.
Nastavila sam polagati ispite. Nastavila sam biti njena lijepa djevojčica, samo što to više niko ne primjećuje. Nema mi nje.
Sve više sam je gubila iz dana u dan. Iz časa u čas. I osjećala sam da je gubim. A nisam znala, nisam razumjela zašto i zbog toga mi je bilo još teže.
A onda je to veče promijenilo sve. Od tada više ja nisam ja.
Te večeri se nije javila na telefon.
Bila je budna kad ju je tata pronašao.
Nije dao mami, Marini i meni da je vidimo. Marina je bila komšinica koja ju je voljela i čija su djeca za rođendan imala Pijesak tortu od babe Nede.
Ipak, dobila sam nevjerovatnu snagu i ušla kod nje.
Nikad neću zaboraviti taj prizor. Moja slika i ikona Svete Petke pored nje, na podu.
Spoljne promjene na njoj bile su užasne. Nije izgledala kao moja baba Neda… A bile su samo posljedica unutrašnjih rana koje joj je zadao život. Život koji je toliko voljela.
Tražila je od Marine moju ruku. I uzela sam je. Držala sam je za ruku sve dok ta plava svjetla hitne pomoći nisu obasjala cijeli Kočićev vijenac i dok je nisu oteli od mene.
„Volim te najviše na svijetu i trebaš mi još, znaš to!“. Klimala je glavom potvrdno. Čuvale smo se za ruke.
Cijelu noć smo mama i ja provele u Hitnoj pomoći. Doktor nas je pustio da kratko uđemo kod nje. Rekli su da je u komi i da nas neće čuti, ali je progledala kad nas je čula. Taj pogled pun tuge i bola. Proderala sam se da sam tu i da ne mrdam i da je nikad neću napustiti, kad su me izbacili. Nastavila je gledati za mnom kroz prozorić još neko vrijeme.
Bila sam tu do kraja. Gledala sam je sve dok njeno srce nije prestalo da kuca.
Od tada Anastasija više nije ista.
Mila moja, oni što su htjeli nisko da te spuste nisu ti ni do koljena mogli stići.
Zato su te uzeli, a meni su slomili krila, otkinuli mi dušu.
Ona je bila moj početak i moj kraj.
Možda sada spava sa očima iznad ovog zla, izvan stvari, iluzija, izvan ovog života, a sa njom spava neviđena njena ljepota.
Ljubav je jedini jezik koji si govorila i jedini koji si razumjela.
Kažnjena si za ljubav i nježnost, osumnjičena za dobrotu i proglašena krivom što ljubav nisi gasila mržnjom, već još većom ljubavlju.
Kao što reče Dostojevski „Pravednik umire, a svjetlost njegova ostaje“ i tako i jeste. Vidim te svuda.
Kažu da vrijeme liječi, ali nije istina, jer ne prolazi. Stalo je te noći kad si me napustila.
Emili Bronte opisa nas dvije „ Zato što je ona više ja nego i sama što sam. Od čega god da su naše duše sazdane, njena i moja su iste. Kad bi sve drugo umrlo, a ona ostala, ja bih još uvijek postojala, a kad bi sve drugo ostalo, a ona nestala, vasiona bi se pretvorila u ogromnog tuđina i činilo bi mi se da nisam dio nje“. I sama si rekla. Naše duše su iste. Tvoja Anastasija, a moja Neda.
Vivat academia,
Vivant proffesores.
Vivat membrum quodlibet,
Vivant membra quaelibet,
Semper sint in flore.
Gimnazijalko moja!
Za Babu Nedu. Babu, velikim slovom.
Tvoj mišur, tvoja Anastasija.
