On je već na poslu. Vučem se do kupatila i pogledam odraz u ogledalu. Bore, podočnjaci.
Zatežem si lice prstima da se prisjetim kako je nekad izgledalo, pa opsujem u sebi i skrenem pogled na četkicu za zube, trudeći se da ne gledam u ogledalo dok ih perem.
Budim dijete. Oblačim ga pola sata za vrtić. Spremim mu doručak. Dok jede stavljam šminku, kupim kosu. Kvragu, vide se sijede kad je skupljena. Puštam je.
Oblačim se i krećem. Dijete u vrtić, ja na posao. Razmišljam kako izdržati osam sati rada s ljudima. Sjetim se, nisam odmrznula meso za ručak. Kvragu… Što ću kuhati?
Ja bih mogla nešto nabrzaka, ali on voli meso. Nema veze. Stat ću u mesnicu iza posla.
Misli mi prekida zvuk rezerve. Ne stignem sad na benzinsku. Prije mesnice ću, nakon posla ću.
Stižem na posao. Trepnem. Prošlo je osam sati rada s ljudima.
Sjedam u auto, umorna, nenaspavana. Žurim na benzinsku, u mesnicu.
Ne sjećam se jesam li mu oprala odjeću za trening. Jesam, valjda. Ako nisam, stignem do večeras.
Stajem u vrtić, kupim dijete.
Ulazim u stan. Nešto smrdi. Smeće, kvragu, smeće sam zaboravila ponijeti jutros. Dijete za ruku i natrag do kontejnera da bacim smeće.
Već je 16 h. Spremam ručak. Ili večeru? Ne znam ni ja.
Dok se krčka, ubacujem odjeću za trening na pranje. Dijete plače, spava mu se. Uspavljujem ga.
On me zove da pita što sam kuhala. Dolazi doma. Sve sam obavila, nisam kupila sok. Nema veze, pit će vodu.
Stavljam odjeću za trening u sušilicu. Sjednem na kauč i uzdahnem. Umorna sam.
On me pita “Od čega?”
Preuzeto sa: instagram.com