Da mi se samo na trenutak vratiti u djetinjstvo. Nas tridesetak u dvorištu stare zgrade. Vriska, smijeh, graja… A onda ostavimo BMX-ove i rekete za badminton, utrčimo u stan po barbike i lutke ili lastiš pa ponovo napolje.
Pod starim kestenom, čiji miris i danas pamtim, napravimo čitav grad za barbike. Satima su trajale njihove pustolovine kroz našu maštu. Šta smo sve bili u stanju da smislimo u tim malenim glavicama. I ništa drugo nije bilo bitno. Zaboravili bismo na vrijeme. U sumrak samo bi se čuo glas:”Djeco, u kuću” i svi bismo otišli na “brzo spavanje”, nezasićeni igrom i trkom.
Sutradan ne znamo šta bismo prije.
Mogle smo preskakati lastiš… A mogle smo iznijeti i obruče… Ne, ne, crtamo školicu… A ma, šta vam je, pa danas je dan za kolač od blata… Nećemo to, igraćemo žmurke… A da se ganjamo. Znaaaam, ledeni čiča… A da uzmemo konac pa zapjevamo “Kolariću paniću”…
“Kuc, kuc. Ko je? Đavo s nebaaa. Šta ti trebaaa? Jedno jaje. Koje boje? Žute”. A mogle smo i “globusa”. Zavrtimo ga, žmirimo i pogađamo na koju zemlju smo spustile prst.
Dječaci na svoju stranu. Bacaju klikere i prave roše. Igraju ta-ta. Svi su se utrkivali da budu partizani, na onoj suprotnoj, njemačkoj strani uvijek bi bili neki zamišljeni likovi.
Samo da nismo u četiri zida, pred TV-om. Završio se Školski program, odgledali smo Acu poštara i Branka Kockicu i Metlu bez drške. I zadaća je gotova.
O, da, kad pada kiša bila sam i pedijatar i frizerka i kasirka i prodavačica. Kofer nebesko plave boje sa Štrumfetom i Kefalom uvijek je bio spreman za putovanje do nekih nevjerovatnih destinacija… Tipa Travnik 😀 Kako smo samo bili mali i blesavi?
Iz ove avanture brzo se vratim u stvarnost. Prene me graja današnjih mališana i onda mi bude žao. Njihove igre nisu maštanje i u njima nema onog nekadašnjeg mirisa. Ok, da, sada ćete reći da se vremena mijenjaju, ali nismo li mi tada bili ispunjeniji od ove djece koja većinu vremena provode sami na ljuljama koje tako nezainteresovano “klate”, razgovaraju samo o igricama, memorijama, baterijama, konzolama, tipu računara i operativnog sistema? Meni to izgleda kao neki SF.
Dajana Banjac Vranješ iz Banjaluke podsjetila je “Lolu” na divne trenutke svog djetinjstva.
“Ono čega sam se ja igrala bilo je preskakanje vijače, konopca, između dvije vatre. Lastiš, ledeni čiča… Žmire, pravljenje kolača od blata i kula, kocka. Da, barbike, naravno. Ima toga još. Uglavnom, puno više vremena smo provodili vani igrajući se, nego današnja djeca. Danas igre ne postoje. Postoje tableti, komp i telefon. Svako dijete od već tri god zna s tim baratati, nažalost”, kaže Dajana.
Dajana Miljković Mišić stare igre i danas čuva od zaborava, a sa mališanima ispred zgrade katkad zaigra ledenog čiče.
“Djeca iz komšiluka igraju lastiša, žmurke, prodaju igračke, boje kamenčice vodenim bojicama, temperama. Vriska i smijeh se stalno čuju oko mene, zbog čega mi je jako drago”, priča nam.
A Ljiljana Tomazović dodaje da je tipično dijete odraslo vani, mada je uspjela i da nauči engleski jezik gledajući crtiće. Ona nas je podsjetila na tri štapa, ćoravu baku, pijacu, Sandokana, karaoke, crnog mačora.
Milana Milisavić dobacuje da ne zaboravimo na “care, care, govedare, kol'ko ima sati”.
Jelena Pralica je svoju igru nazivala “operacija glista i sporijih kukaca”, jer je takve uspjevala da uhvati.
“Al’ mene zanemari, ja nisam ni normalno dijte bila. Ako kažem da sam se najradije tukla sa dječacima ili naglavačke visila sa drveta, to će nas već dovesti do ozbiljnije dijagnoze. I, da, jela sam zemlju tokom igre kuhanja ručka, al’ to je zbog manjka vitamina”, nasmijala je Jelena “Lolu”.
Današnja djeca nisu kriva. Priznajte, ove igre “iskopale” smo negdje duboko u mozgu. Zaboravile smo i same. A ne bi trebalo. I ne bi smjelo. Trebalo bi, poput Dajane, da izađemo ispred zgrade, okupimo sve te malene glavice i zaigramo sve ovo. Jer, djeca rade ono što vide. A u maminim i tatinim rukama danas vide telefon i laptop. I nema potrebe da se lažemo. To je OK, ali je, ako je to uopšte pravilna riječ, prevažno da djeca imaju djetinjstvo ispunjeno igrom sa drugima.
Pametne glave upijaju sve što im je interesantno, a ima li šta interesantnije od igre? Ima li išta zdravije od smijeha. Ne zanemarujte to. Nikada.
Koliko puta ste u životu čule:”Idite na zrak”, a onda se, nakon minimalno pet časova igre, vratile zajapurene, a ispunjene? Do kraja.
Koliko zabave bez ekrana, koliko sreće bez kraja “you win” i vatrometa iz crne kutije. Hajde da se okupimo i prisjetimo, da pokažemo da djetinjstvo može biti ispunjeno nekim jeftinim, a neprocjenjivim stvarima. Nije sve tablet i telefon.
Život je, zapravo, izvan svega toga.
Na ulici.
U dvorištu.
Sa djecom.
Uz priču i glasan smijeh.
