Ines Kavalec, rođena je Sarajka. Udata je i majka dvoje djece, sina Denisa i kćerke Zare.
Po struci je prosvjetni radnik i savjetnik u psihoterapiji kroz mentorstvo. Kada spomenemo Ines, asocijacija za nju je najprvo aktivistica za ljudska prava. Fokusirana je na prava marginalizirane skupine društva, porodica koje imaju člana s teškoćama u razvoju, ujedno život koji je živjela punih 20 godina, sve do smrti sina Denisa.
Američka ambasada proglasila ju je za jednog od heroja BiH, što joj je dalo dodatnu snagu za borbu. Direktorica je udruženja “Dajte nam šansu” kao i menadžerica Servis centara za podršku porodicama djece i osoba sa teškoćama u razvoju.
Samo za “Lolu” razgovarali smo o najbolnijoj temi za jednu majku, gubitku djeteta, o “vraćanju” u roditeljstvu mlađoj kćerki, i jednostavno kako dalje nastaviti. U nastavku teksta čitajte zašto je Ines bila i ostala majka lavica.
– Udruženje “Dajte nam šansu” je postalo dio mog života, moje svakodnevnice. Udruženje je jedno od rijetkih udruženja na nivou cijele BiH čiji je fokus na cijeloj porodici koja ima člana s teškoćama u razvoju. Naš rad nije zasnovan samo i isključivo na djetetu ili osobi koja ima neku vrstu poteškoće i po tome smo drugačiji i kao takvi prepoznati u društvu.
Naš stav kojeg se i držimo je da su ključ uspjeha inkluzije i socijalne inkluzije upravo osnaženi roditelji, a najprije funkcionalne i stabilne porodice. Upravo iz tog razloga 2014. godine smo otvorili prvi Servis centar kao inovativan model u BiH uz podršku USAID-a sa ciljem jačanja cijele porodice.
Danas na nivou BiH postoji ukupno sedam servis centara od toga dva u Kantonu Sarajevo. Servis centri DNŠ pružaju 14 različitih usluga socijalnog karaktera, koje su besplatne za porodice, a čiji je cilj dati na važnosti roditeljima/starateljima kao i ostalim članovima porodice.
Jedini smo pružatelji seta gore navedenih usluga koje su se pokazale kao neophodne za porodice ali i za cijeli sistem. Usluge koje su trenutno dostupne:
1.Kratki (poludnevni boravaka )
- Produženi (cjelodnevni boravak )
3.Opservacija djece kod koje postoji sumnja u odstupanju u psihofizičkom razvoju
- Individualni rad sa djecom / omladinom
- Radno okupaciona terapija za predškolce, školarce i odrasle
- Psihološka podrška za cijelu porodicu, primarno roditelje/staratelje
7.Informativno-pravna usluga
8.Medicinska usluga
- Mobilni tim (prijevoz porodice do potrebne destinacije)
10.Mobilni tim – podrška na terenu porodice
11.Kratki predah (svaki prvi vikend u sedmici radni uz 24 satnu mogućnost boravka djeteta/ osobe)
- Podrška volontiranju
13.Predavanja (edukacije i treninzi za zainteresirane strane )
- Praksa za studente pomagačke struke
Sve su usluge namijenjena kako bi očuvali zdravu, funkcionalnu i stabilnu porodicu kao temelj društva ali i uspjeha razvoja djeteta koje ima poteškoće. Također, podrška porodici znači mogućnost podrške tipičnoj braći i sestrama koji itekako prolaze različite faze prihvatanja da imaju brata ili sestru drugačijeg od ostalih svojih prijatelja – kazala nam je Kavalec na početku ragovora koji smo počeli aktuelnim pitanjem o Udruženju i besplatnim uslugama koje garantiraju korisnicima.
Odakle se finansirate?
– E sad, kako i sva udruženja funkcionišu na osnovu Javnih poziva, projekata i donacija i mi velikim dijelom spadamo u tu kategoriju. Moram se pohvaliti da naš zajednički timski rad je prepoznao Kantona Sarajevo koji se krunisao Plaketom Grada Sarajeva i proglašeni smo kao udruženje od značaja za KS.
To danas znači da imamo svoju budžetsku liniju, koja naravno nije dovoljna da bi porodice bile sigurne da se servis centri jednog dana neće ugasiti. Ali moram naglasiti da shvatanje našeg postojanja i našeg rada Vlada KS potpuno prepoznaje i naši pregovori vode ka sistemskoj podršci, vjerujem u skorije vrijeme.
Također, na lokalnom, ali i federalnom nivou smo prepoznati kao produžena ruka postojećeg sistema i često smo uključeni u donošenje zakona, podzakonskih akata i često smo članovi raznih radnih grupa.
Generalno prepoznati smo kao partneri u donošenju javnih politika. Finansiranje jeste još uvijek problem, svaki početak nove kalendarske godine počinje sa ogromnim upitnikom dali ćemo morati ugasiti pojedine usluge koje su neophodne za porodice, a samim tim i davati otkaze ljudima koji su primjer predanosti svome poslu i profesionalnosti.
Želim da verujem da ovakav način djelovanja neće još dugo trajati. Od 2014 godine pa sve do 2025. godine će trajati podrška od USAID-a, kao našeg glavnog partnera u formiranju servisnih centara, ali i nekoga ko je od naše organizacije napravio instituciju sa jasnim sistemom rada.
Jeste li razmišljali, i postoji li šansa da udruženje proširite i na druge gradove u BiH? Koji su generalno dalji planovi udruženja?
– Iskreno svakodnevno dobijamo upite da otvorimo servis centre u drugim gradovima, što jeste zaista neophodno. Volju, znanje i želju imamo bez razmišljanja, ali to iziskuje sve drugo vrijeme, finansije, ljude i sl. kako bi se realizirala želja i potreba za postojanje servis centara u ostalim gradovima BiH.
Ne možemo reći da nismo malo pustili „pipke“ u pojedinim gradovima BiH. Servis centri po modelu SC “Dajte nam šansu” su uspostavljeni u Banja Luci, Foči, Trebinju, Zenici i Zavidovićima koje vode druge NVO i djelujemo kao Mreža Servis centara. Cilj “Dajte nam šansu” jeste proširiti u što većem broju servis centre u BiH.
I sami ste bili roditelj djeteta s teškoćama u razvoju, koliko Vas je to promijenilo kao osobu. Vas, Vašu porodicu, prijatelje…?
– Moja parola koja je prepoznatljiva: „Život različitosti je težak, ali je prelijep!”. Kako kažu: „Svako zlo za neko dobro“. Najljepše što sam mogla dobiti i doživjeti je dijete s teškoćama u razvoju koji je mene i moj život potpuno oplemenio i okrenuo na jedan sasvim drugi put o kojem nisam ni pomišljala.
Postanete neko ko upozna prave istinske vrijednosti života, dobrim dijelom naučite razlikovati važno od nevažnog i cijeniti ono što imate, a imate mnogo. Kroz Denisa smo spoznali šta je istinka bez kalkulacije ljubav, ono kada volite čisto.
I takvi smo i mi kao porodica postali! Nauči vas dijete koje djeluju „bespomoćno“ kako biti hrabar, borben, dostojanstven i kako svaka nedaća donese na kraju nešto važno vam.
Nauči vas, ali zaista, kako biti sretan uz male i mnogima neprimjetne i nebitne stvari. Uz dijete s teškoćama u razvoju jednostavno postanete bolji čovjek, bolji kako za sebe tako i za druge.
Svjedoci smo nemilog događaja koji se dogodio u Vašoj porodici, a to je smrt djeteta. Vaš sin Denis je preminuo u dvadesetoj godini života. Odakle snaga za dalje?
– Na prvu ću odgovoriti ne znam! A onda jedini i najispravniji odgovor, Denis mi i dalje daje snagu.
Denis je moj životni pokretač, Denis je mene izgradio (kakav paradoks, dijete oblikuje i odredi put kojim će ići svom roditelju) i to govori kolika je njegova snaga i energija bila i ostala!
Na početku pa dogodi se i sada povremeno, da pomislim da ne mogu dalje, da nemam više snage niti volje, ali onda NJEGOV osmijeh i riječi: „Mama ostavio sam ti u zadatak šta sve moraš uraditi„ i trgnem se i pomislim ne smijem ga izdati, jer to bi značilo kao da sam ga stavila u zaborav.
A ne bi bilo ni fer prema drugim porodicama da odustanem, to bi bilo malo i sebično. Shvatila sam sve dok idem putem koji mi je ucrtao tako i Denis nastavlja živjeti i tako ne dozvoljavam da se zaboravi, ikada !
Boli li, boli da razara i uvijek će boljeti, ali moram dalje. To ja ovako vidim, sebi sam tako posložila sliku zahvaljujući mom bratu, vjerojatno mi to daje snagu. Kada nešto pozitivno napravim u ovom ludilu, Denis svojim drugovima kaže: “E vidite ovo je moja mama!”. Želim da bude ponosan na mene i ne smijem ga razočarati!
Koliko se život, i prioriteti promijene kad se desi smrt najvoljenijeg bića?
– Sve se promijeni, ali sve! Vas pola nema i nikada više neće biti. Stvari koje su vam do tada bile važne, zbog kojih ste se znali uzrujati, naljutiti ili biti tužni nemaju više taj značaj, jer ste na najteži način razumjeli šta je zapravo život.
Sada za mene sve što ima rješenje, a sve ima osim smrti, nije vrijedno sekiracije i tugovanja. Jedan npr. razvod koji teško pada svima je rješenje, jer vam daje opciju da nastavite živjeti, nerijetko mnogi budu još sretniji i zadovoljniji nakon toga, pa i bolest se može izliječiti i nastavljate dalje… A smrt nema rješenje, ja ne mogu više nikada vratiti svog Denisa.
Prioriteti su ono što bi mnogi nazvali nebitnim ili da se podrazumijevaju: Pružiti ljubav, učiniti dobro drugima i ostaviti nešto pozitivno iza sebe i ne očekivati više ništa od drugih. Mi smo kupili macu, da nam unese malo živosti i radosti u naš ipak tužni dom.
Meni je maca lijek, neko o kome s radošću brinem igram se i mazim, jer sam tako živjela punih 20 godina da budem Denisova 24 sata, a to mi sada jako nedostaje. Zaista dok ne izgubite ne znate ni šta ste niti koliko ste imali. Zato budite zahvalni i zadovoljni na svemu što imate, a imate mnogo.
Vi imate i još jedno dijete, kćerku Zaru. Koliko ste sad njoj posvećeni, i kako nadoknađujete porodično vrijeme?
– Zara je sada moj svijet, razlog za ići dalje. Ona je sada naša snaga i pogled u bolju budućnost. Mi sada učimo živjeti jedan potpuno novi život, život tipičnosti koji je za nas do nemilog događaja bio nepoznanica.
Sada imam to neko vrijeme koje mogu ispuniti kako želim, bez dodatne organizacije, a ne znam to još uvijek baš najbolje. Mi se budimo iz kome i ponovo učimo hodati, govoriti, misliti…otprilike to tako izgleda. Da, tačno je da sada Zara nas kao roditelje ima onoliko koliko nas treba, što prije nije bio slučaj jer smo morali biti u cijelosti posvećeni Denisu.
Dan kada je Denis odlučio otići na bolji svijet, uz jak zagrljaj i suze Zara i ja smo pomislile: “braco je ovo učinio kako bi ti sada dao mamu i tatu onoliko koliko ih trebaš“… Tinejdžerka, punih osamnaest godina, govori mnogo koliko i ja moram biti u tim ludim godinama i pratiti taj tempo. Mislim da uspijevam u tome, imamo jedan prijateljski odnos, otvorene razgovore.
Trudim se da sada svoju preveliku brigu pa i donekle strah za njom ne osjeti kao pritisak već kao dio majčinske ogromne ljubavi. Imamo svoje vrijeme za kafu, odlazak u shopping, kratka putovanja…najvažnije je da Zara zna da sa mnom može podijeliti sve i da nema potrebe kriti bilo šta od mene.
A divna je, toliko razumno prolazi gubitak svog brata, trudi se dati nam ljubav koju i mi kao roditelji trebamo. Razgovaramo o svojim osjećajima o bolu koju osjećamo i tako nam bude barem na tren lakše. Jednostavno, ona je sada naš početak i kraj.
Imali smo nedavno slučaj koji je prodrmao BiH, a to je slučaj Aldina Huskića, muškarca s poteškoćama u razvoju koji je nestao od kuće, i pronađen je u šahtu nakon 21 dan potrage. Smatrate li da će ovaj slučaj osvijestiti nadležne institucije da je ipak ljudima s poteškoćama potrebna bolja pomoć od pukog uspostavljanja dijagnoza?
– Sve nas je potresao ovaj nedavni slučaj, jer ko god da je u pitanju ne može vas ostaviti ravnodušnim. Mislim da ne možemo ovakve događaje posmatrati različito od slučaja do slučaja. Svjedoci smo da godinama traje istraga Memić i David koja još nije niti blizu okončanja.
To govori da je naš cijeli sistem po ovom pitanju zakazao na čemu se hitno treba ozbiljno poraditi. Svima je najvažnija sigurnost od koje ovisi i kvalitet života cijelog društva. Generalno cijeli naš sistem iziskuje ozbiljne promjene, kao i sistem koji tretira marginalizirane skupine društva.
Šta biste najviše voljeli da Vas ljudi prestanu pitati?
– Odlično pitanje. Najprije, zašto si toliko smršala? Bez ustručavanja i razmišljanja kroz šta ja to sada prolazim. Zašto ideš Denisu svaki dan, pa je li ti to dobro? Hoćeš li u politiku?
Draga Ines, ne možemo da ne primjetimo da ste Vi jedna jako lijepa i njegovana žena, kako se Vi brinete o svom psihofizičkom zdravlju?
– Najprije mnogo hvala na komplimentu. Mislim da je presudan genetski faktor, a onda svakako briga o sebi. Pokušavam da ne štedim na sebi, koliko to mogućnosti odobravaju. Obavezno njegujem lice, pogotovo kako idem u godine.
Njega podrazumijeva kvalitetne kreme, serume i losione, ali i odlazak na kozmetičke tretmane lica. Tretmani nisu nikakvog korektivnog karakter, što je hit današnjice, već čišćenje lica modernijeg karaktera sa povremenom masažom.
Nikada nisam otišla na spavanje sa šminkom, što vjerujem pozitivno utječe na ten lica. Nastojim vikendom osloboditi lice od šminke, neki prirodni look tada preferiram, kada god je to moguće. Sada ne spavam baš onoliko koliko bi to bilo potrebno za cijeli organizam, ali se trudim zaspati što ranije.
I ne ljutim se previše (ponekad moram) što potpuno vjerujem utječe negativno na naš izgled. A mislim da je najvažnije što sam okružena ljudima koji me vole i koje ja volim. Ne idem u teretanu, fitnes i sl. ali svaki dan pješačim jako puno, kombinacija brzog hoda i klasične šetnje. To me najviše opušta i u psihičkom i fizičkom smislu, pogotovo sad. Kada sam najumornija i najtužnija odlazim u šetnju sa samom sobom.
Za šta u svom dnevnom rasporedu uvijek imate vremena?
– Ono za šta uvijek imam vremena je odlazak Denisu, dnevna šetnja, kafa sa mojim najmilijim, odlazak kod roditelja, čitanje knjige i „moja tišina„
Razgovarala: Lejla Bejdić-Rizvanović
