Beskrajno sam zahvalna svom ocu što mi je, nakon mamine sahrane, rekao “naravno da ćeš da ideš na more, pa nećeš valjda da sediš ovde i da se gledamo”.
Beskrajno sam zahvalna sebi što sam dopustila da tugujem i budem ranjiva iako, kad je baš zajebano, ne plačem.
Život mora da se nastavi.
Danas sam imala poslovni sastanak. Zakazan je na Cvetnom trgu. Nekoliko koraka od OŠ “Vladislav Ribnikar”. Zamolila sam da se mesto sastanka pomeri na neko drugo. Dalje.
Jutros, na putu do škole a pre sastanka, ponovo sam krenula zaobilaznim putem. A onda sam rekla sebi – ne. Proći ćeš tuda. Videćeš cveće, igračke i sveće. I podnećeš to junački.
Jer život mora da se nastavi.
Moji đaci stalno kasne na prvi čas. Srpskog. Znaju da razumem gužvu na Pančevcu, da se neko uspavao, nekome se razmazao ajlajner… Kad smo začuli kucanje na vratima učionice, svi smo stali na sekund. Gledaju oni mene. Gledam ja njih. Krenula sam, najzad, ka vratima kad sam čula “profesorka, ne otvarajte!” Otvorila sam. Vrata učionice.
Jer život mora da se nastavi.
Izvor: Instagram