Kada su neke žene konačno spremne zatrudnjeti, a ne mogu, to se čini kao posebno okrutan obrat sudbine. Iako postoji in vitro oplodnja, to obično nije jednokratno, srebreno rješenje za neplodnost kakvom se predstavlja. “IVF nije zajamčena trudnoća”, kažu doktori s mnogih univerziteta. Tokom svakog ciklusa IVF-a, većina žena ima stopu uspjeha od 20-35 posto. To ne znači da su vaše šanse da zatrudnite IVF-om propale, samo da ne postoji univerzalni način za to uradite iz prvog pokušaja.
In vitro oplodnja (IVF) je način liječenja neplodnosti, u kojoj se jajne ćelije (oociti) žene oplođuju spermom pod kontrolom mikroskopa, a potom se jedna ili više oplođenih jajnih ćelija (embrija) vraćaju u maternicu, u nadi da će se embriji implantirati i stvoriti trudnoću.
Svoj slučaj za “Lola” magazin podijelila je Jasmina Đuzel, 41-godišnja novinarka iz Sarajeva koja se titulom majke okitila prije 16 mjeseci, nakon devet i pol godina braka, uz pomoć medicinski potpomognutoj oplodnji (u daljem tekstu MPO).
Radili ste proces vantjelesne oplodnje. Šta je bio razlog neuspjeha prirodnog začeća?
– Odgovoriti na ovo pitanje jako je teško. Naime, razlog je nepoznat, jedna velika zagonetka. S jedne strane, hvala dragom Bogu, i suprug i ja smo bili reproduktivno zdravi, a što su pokazale brojne medicinske pretrage i nalazi. No, s druge strane, u situaciji kada ste u iščekivanju trudnoće i procesu istraživanja zašto do nje ne dolazi, a nalazi su uredni, nekada bih pomislila da bi mi bilo lakše da postoji neki ‘problemčić’. Pa ako dobijem odgovarajuću terapiju onda bih se mogla nadati da ukoliko mi pomogne možda se nešto i desi, možda ugledam taj famozni plusić na testu. No, na taj plusić sam morala čekati nekoliko godina.
Kada ste se odlučili na taj čin?
– Iako dugo godina nije dolazilo do trudnoće, moram priznati da nisam previše razmišljala o tome. Naravno da smo i suprug i ja to priželjkivali, te bih onako usput tokom redovnih ginekoloških pregleda od nadležnog ginekologa tražila da me uputi na pretrage koje bih mogla obaviti. I tako je u tome prolazilo vrijeme. No, onda sam od prijatelja, a i preko društvenih mreža čula i naišla na reklamu za jednu IVf kliniku u Sarajevu, te sam zakazala termin za konsultacije.
Bilo je to 2020, mjesec septembar. Ponijeli smo do tada urađene nalaze, upoznali se sa doktorom i osobljem, razgovarali i doktor nas je uputio na dodatne pretrage. S obzirom da je to bila prva godina korone, nekako se sve sporo odvijalo. Tako da smo tek u martu 2021. sa prikupljenim nalazima ponovo otišli u kliniku. I to je bio početak našeg IVf iskustva.
U kojoj poliklinici ste to radili?
– Bona Dea je jedina IVf klinika koju smo posjetili i za koju smo se odlučili nakon upoznavanja sa dr Ali Mesutom.
Opišite nam cijeli proces prije vantjelesne oplodnje, kako ste pripremali tijelo, pa onda i sam početak. Od injekcija, hormona, … ?
– Prije potpomognute oplodnje nisam koristila nikakve prirodne pripravke, suplemente, niti išta na svoju ruku. Tek kada sam ‘zakoračila’ u proces MPO, doktor je na osnovu prikupljenih nalaza i UZV pregleda predložio adekvatne suplemente i hormonsku terapiju. Uz Folacin, Aspirin protect i Euthyrox, najbitniji je bio Menopur, lijek u vidu injekcija koji sam primala svaki dan u stomak. I tako narednih 10-ak dana. Tokom te terapije svako 2-3 dana odlazila sam na UZV kontrole i krvne pretrage određenih hormona na osnovu čega je doktor odlučivao treba li korigovati terapiju, te do kada je primati.
Kada su folikuli dostigli odgovarajuću veličinu, a zahvaljujući terapiji, uslijedila je njihova aspiracija. To je manja hirurška intervencija koja se radi u kratkoj totalnoj anesteziji, te je stoga i bezbolna. Po završetku aspiracije i buđenja iz anestezije, posjetio me je doktor, te suprugu i meni saopštio koliko je jajnih ćelija prikupljeno. Narednih nekoliko dana iz klinike su me obavještavali koliko ih je oplođeno i koliko ih je opstalo.
Dobijeni embrioni zamrznuti su trećeg dana i čekao se njihov transfer u maternicu. Embriotransfer je u mom slučaju odgođen na neko vrijeme kako bi se ranije uočeni miomi, a koji prema riječima ginekologa ne bi trebali predstavljati problem pri začeću, smanjili jer su vjerovatno tokom terapije počeli rasti. Čekali smo do 19.7., te je tog dana urađen embriotransfer putem kojeg su mi vraćene dvije blastociste. I onda slijedi možda najteži period, period čekanja, iščekivanja i osluškivanja tijela i simptoma. 12 dana poslije embriotransfera trebala sam uraditi test na trudnoću, odnosno krvni nalaz BHCG. I dolazi i taj 12. dan.
Radim nalaz, čekamo rezultate i ….. beta pozitivna! Naravno, ne možete se suzdržati, suze radosnice same liju. Nakon nekoliko godina braka, sa mojih tada 39 godina i ‘podivljalim’ miomima, iz prvog pokušaja MPO desi nam se VELIKA beta i jedan VELIKI +. Ta VELIKA beta za dva dana postaje još veća. No, naravno tu nije kraj. Svaka trudnica, svaki par, a posebno oni koji se susreću sa ovim problemom, znaju da tih 9 mjeseci čine stalna iščekivanja i strepnja šta će biti na sljedećem pregledu, kuca li srce, koliki je nuhalni nabor, detektuje li se nosna i butna kost, jesu li organi uredu, … Pa onda osjetili se beba, je li aktivna, zašto li je previše mirna i tako sve do kraja trudnoće…
Koliko koštaju lijekovi koje ste trošili u procesu, kao i ukupna cijena procesa?
– U tom periodu, dakle april-juli 2021. prvi pokušaj MPO u navedenoj klinici koštao je 4.500 KM. Dodatnih 500 KM platili smo za zamrzavanje i čuvanje embriona do godinu dana. Cijena hormonalne terapije je individualna jer zavisi koju terapiju dobijete, koliko je količinski i dugo koristite. U mom slučaju to je koštalo cca 2.300 KM.
Uz to sam imala i oko 700 KM dodatnih troškova za injekcije koje sam koristila za ‘smirivanje’ mioma. Pored ovih, tu su i troškovi za suplemente, kao i UZV preglede i krvne pretrage koje se stalno rade tokom procesa stimulacije. Također, po utvrđivanju trudnoće neko vrijeme sam primala Clexane i Utrogestan. No, ove lijekove sam podizala na recept besplatno.
Ko refundira troškove procesa i kako zapravo to funkcionira?
– Veliki dio troškova za postupak MPO i lijekove refundirali su mi Općina kojoj pripadam i Zavod zdravstvenog osiguranja KS. No, da bih ostvarila pravo na refundiranje dijela troškova, najprije sam morala imati Konzilijarno mišljenje Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), Disciplina za ginekologiju i porodiljstvo; te nalaz i mišljenje ljekara specijaliste sa iste klinike.
Uz ove, potrebni su bili i brojni drugi dokumenti, predračun klinike na kojoj sam radila MPO, te svi računi o kupljenim lijekovima. Po završetku embriotransfera, znači kad je sve bilo završeno, navedene dokumente sam predala u nadležnu općinsku službu i ZZO KS. Tako je bilo 2021. godine. U međuvremenu je bilo nekih zakonskih izmjena, ali nisam upoznata je li se nešto u tom segmentu promijenilo. Uglavnom, nakon dva do tri mjeseca refundirani su mi troškovi od obje institucije, pri čemu sam od Općine dobila 2.000 KM, a od ZZO KS 4.000 KM. I to je zaista bila velika finansijska olakšica u cijelom ovom procesu.
Kako je protekao Vaš porod, jesu li Vam zakazali carski rez i zbog čega ili je bio prirodni porođaj?
– Trudnoća je do 9. mjeseca bila uredna i školska. No, u 9. mjesecu povisio mi se krvni pritisak zbog čega sam dva puta bila upućivana na bolničko liječenje i nadzor. Tokom druge hospitalizacije odlučeno je da se uradi carski rez. Bila je to jedna sunčana martovska subota kada je svjetlo njenog dana ugledala naša djevojčica Amna. Oporavak je bio brz i svakoj bih porodilji koja se porodi na ovaj način poželjela takav oporavak.
Stigla je živa i zdrava bebica, da li biste u budućnosti ponovili proces?
– Iskreno, nisam o tome razmišljala jer smo još uvijek okupirani ovom malom vragolankom. Svaki dan sve troje učimo nešto novo – ona spoznaje svijet oko sebe, a mi kako da joj to olakšamo… Zajedno se radujemo izgovorenim slogovima, početnim riječima, izrazima lica, oponašanju zvukova i svim vragolijama koje jedna beba izvodi. No, naravno da bih sve ponovila. Ne samo zato što sam imala uspješan prvi postupak, već zaista zato što je vrijedno onoga što vas na kraju čeka, to jedno malo bespomoćno biće sa kojim se i vi rodite kao nova osoba i svakog dana zajedno rastete.
Jeste li razmišljali o okolini kada ste željeli bebu i ko Vam je bio najveća podrška u svemu?
– Najveća podrška i oslonac mi je, naravno, bio moj suprug Alen. No, tu su i roditelji, sestre kao i ostali članovi porodice i prijatelji koji su bili upoznati sa našim problemom. Nekako su nas svi i ranije ohrabrivali i nagovarali da učinimo i taj korak zvani MPO i zajedno su se sa nama radovali trudnoći. Na one druge koji su nekako sumnjičavi prema tom cjelokupnom procesu MPO nismo obraćali pažnju niti razuvjeravali njihove stavove i shvatanja.
