– Misliš da postoji neki kosmički algoritam koji beleži naša ponašanja i misli? Pa onda kad, na primer, ovako danima mislim na njega, on isto tako možda ne u isto vreme, ali opet tu, za dan dva, pomisli na mene? Seti me se. Ne mora ništa da kaže i uradi. Znaš, kao na Instagramu i Fejsbuku, gledaš mu storije, ne reaguješ, ali mreža je sve uhvatila i koliko si se zadržala i da l’ si se vratila ponovo da pogledaš, pa onda ti potura njegove objave, a tamo njemu tvoje i onda se tako u tom ludom web-u ukrštaju vaši putevi?
– To što pričaš je tako…
– Šta?
– Pa mislim, kosmički algoritmi, čuda, mani se toga, gledaj da središ svoj život, šta te više briga za njega, ‘ajde?!
Objasniti mlađoj sestri haotičan život uz čašu vina lako se pretvara u skretanje u slepu ulicu. Moraš da gledaš unatraške dok voziš u rikverc, sve ti je poznato, ali iz drugog ugla i nerviraš se – što si uopšte tako glupo pogrešio, kao da je bilo moguće predvideti ćorsokak. Ulica sa krajem, na to je očigledno ličila moja veza sa Filipom, ali otprilike i svaki Vanjin i moj razgovor o Filipu i toj nazovi ljubavi.
– Deset meseci nije malo, znaš?
– Ljudi se rastanu i nakon 10 godina, pa žive.
Relativnost vremena se možda najbolje vidi na tom ljubavnom planu, al’ nakon raskida. Misliš, nema šanse da ga ikad preboliš, pa kako bi kad je tako predivan a ostavio te. Pa onda kažeš sebi pa i niste dugo bili zajedno, brzo ćeš to prevazići. Pa kao prevaziđeš, a u stvari samo gurneš pod tepih, ćušneš u neku fioku i zaključaš, dok ne krene da lupka iznutra, da te opominje, pecka: “ej, gde si pošla ti, htela bi da nastaviš sa životom? A pa, ne može!”
Nije da sam mislila da je Filip tako navalentan da mi iskače iz sećanja u svakodnevicu i da me ometa. Realno, toliko se nije trudio ni dok smo bili u vezi, što bi sad 5-6 godina kasnije? Moja Vanja je ono što se kaže, pesimistični realista, pa nije davala toj ljubavi šanse ni na početku, a kamoli kasnije kad se Filip periodično javljao sa izgovorima.
Kad sagledam stvari iz tog “stvarnog” i “realnog” ugla, nije da su prognoze za našu vezu bile najbolje.
Ali u životu ima mnogo više od jedne stvarnosti i jedne istine. Ono što je za moju sestru bio “neangažovani egoistični dečko” za mene je bio ozbiljan momak koji sprema pravosudni ispit. Vanja je videla kako se danima ne viđamo, ja sam videla jagode koje mi je poslao po kuriru dok je bio na službenom putu.
– Veličaš te jagode kao da su bile posute zlatom! ‘Ajde, molim te! To je samo nadmeni gest jednog lovatora! Da mu je bilo stalo, poklonio bi ti svoje vreme!
Nemam kontraargument za Vanju.
Filip me je ostavio posebno naglašavajući kako mu je žao. Kako sam divna. Kako ne želi da me koči u životu. Kako mora da se posveti karijeri i ne želi da ja stradam usput, da trpim i patim.
I ja sam poverovala u tu priču.
Bilo mi je dobro da, eto, imam tako “jedan normalan raskid”, bez prevare, bez izdaje, bez zle krvi. Pa smo nastavili da se pratimo na društvenim mrežama, da čestitamo jedno drugom rođendan i praznike. Da se pravimo da smo okej. Kad sam shvatila da svakog muškarca kog sretnem poredim s njim, spakovala sam ga u fioku. Tamo je bio miran, nije me dirao. Godinama.
– Kakvi su te sad kosmički algoritmi spopali? S Filipom si se razišla pre 6 godina, imala si 2 veze u međuvremenu. Čak ni ti nisi toliko luda da patiš za nekim s kim si bila manje od godinu dana, mislim stvarno?!
– Ne patim, nije to… Nego… Sad ćeš opet da me kritikuješ, ali imam osećaj kao da sam u nekom ćorsokaku. Ljubavnom.
– ‘Ajdeee.
– Ma neću ni da ti pričam, ako ćeš odmah da postaneš takva!
– Pričaj, ‘ajde. Slušam.
– Pa znaš sve ono što mi je rekao kako sam ja divna, kako ne želi da me koči, da trpim i patim? On je to o sebi pričao! Ja sam njega kočila, on bi zbog mene trpeo!
– I šta te briga?! Ne analiziraj više!
– Moram da analiziram, jer mi ništa nije jasno. Je l’ ja to ne mogu da nađem nikoga jer nisam prebolela Filipa? Prebolela sam ga, samo naišla sam na zid i eto. Nemam kud.
– E pa ti lepo preskoči zid. A ako je previsoko, jednostavno se vrati nazad. Kad nema izlaza, izađi na ulaz. Samo izađi odatle.