- Evo tata me pita čemu se smijem, napisala mi je prijateljica dok smo se dopisivale.
- Pozdravi tatu, kažem
- Jesam ti ja inspiracija? odgovara ona na moj prethodni odgovor nakon 2 reda hahahahanja
- Jesi i ti i ja i puno nas…
O čemu se zapravo radi?
Teme o kojima bih pisala se samo roje, ali jedna je konstanta i nekako zakačena za gotovo svaki segment djelovanja, življenja…ili neživljenja.
Naime dok sam smišljala naslov teksta, ona prijateljica s početka, nazvat ćemo ju Iva, me pitala što radim.
- Pripremam tekst.
- Aha, koja tema?
- Kada prestati ignorirati početi reagirati!
I tu kreće Ivin smijeh i pitanje je li mi ona inspiracija.
Kao što sam rekla, je inspiracija mi je i ta moja Iva i mnoge druge Ive koje se ne zovu tako, svih dobnih skupina, zanimanja, različitih životnih stilova. Pa čak i spol tu nije bitan. Iva može biti i muško. Bitno je samo to da smo svi zadojeni onim glupim „Pametniji popušta, magarac ne dopušta“.
Naravno kada smo mali da ne želimo biti magarci, pa progutamo nepravde i sami sebe uvjeravamo kako je to ispravno.
Makar sam ja tako. I nisam si ni dala baš razmišljati o tome da kako je moguće da se nakon tog popuštanja ne osjećam ništa pametnije, dapače, osjećam se kao ono Magare u koje se Pinokio pretvorio. I sa svakim sljedećim „pametnim“ popuštanjem su mi uši i rep dulji, a leđa kao prebijena od tereta te silne „pameti“ koja popušta.
E (sočna psovka) ti narodne mudrosti izniknule iz mudrijaških usta manipulativnih lutkara i prihvaćene od izmanipuliranih lutki koje čuvaju svoje upravljačke konce jer bez njih ne bi bile „žive“.
Pa me nešto opalile te moje uši i rep i mislim si; „Pa što ne bih bila tovar. Ona magarica koja ne dopušta. I neka nisam pametna.“
I odjednom je teret „pameti“ postao lakši. Pa drugi put, pa treći…
Pa je došlo do toga da mi već kažu, kao kroz šalu; „A ti si konfliktna osoba!
Ili onaj posebno mi omiljeni; „Imaš problem s autoritetom,“
Ma brate mili, nemam ja problem osim što ne dam da mi prodaješ priče, vređaš mi inteligenciju čovječe.
Ako si ti uzimaš za pravo da ulaziš u moj prostor, pa imam ga ja pravo braniti.
Ako me pitaš za mišljenje, ne uvjeravaj me kako je krivo samo zato jer je drugačije od tvoga. Obožavam argumente, pusti formu, ajmo raspravljati smisleno, nemoj se skrivati iza floskula i lažne korektnosti, iza poziciije, godina ili spola.
Tu sam na ovoj planeti i imam ništa više, ali ni ništa manje prava biti slobodna nego bilo tko drugi tko ne čini zlo. Ako ti se ne sviđam kao osoba; slobodno odi, sretan ti put i daleka kuća, ali ne napadaj me ako nećeš da se branim. Ne napadaj moje, branit ću ih. Bilo da ih znam ili ne znam.
Mojoj Ivi, tvojoj Ivi, svojoj Ivi…svačijoj Ivi i sebi magarici hoću vrisnuti: Pa žena koja je dobila Nobela za mir je u zatvoru jer se usudila boriti za osnovna prava žena u Iranu.
Halo, žena je u zatvoru po ne znam koji put, i ostala je pri svojemu. Narges Mohammadi iz ćelije je poručuje da ju priznanje čini još „odlučnijom i odgovornijom“.
A mogla je reći; „ A bit će mi pametnije da šutim, šta će mi problemi, nije moj posao, nisu mene osudili na smrt…“, ali nije. Reagirala je. Nije ignorirala.
Ignorirati ili reagirati, česta je to dvojba. Ponekada neke situacije jednostavno nisu vrijedne vremena, angažmana, energije da se kačimo na njih i možda ih je bolje ignorirati. I nekako se one rasplinu. Jer nisu bitne.
Ali postoje i one koje ignoriranjem ne nestanu, naprotiv, dobiju na snazi jer ih nitko nije zaustavio, jer nije naša stvar što se događa u stanu do našeg dok žena „pada niz stepenice“, jer nije meni oteo tamo neki torbu i srušio me na pod, jer nije mojoj kćeri zabranjeno da ide u školu, jer pa normalno da je ukrao ali je nešto i napravio…
I tako lijepo te ignorirane spodobe dobiju slobodu i mir da rade što hoće, dobiju svoj prostor, svoju sljedbu, pa nam lagano ulaze u kuće kroz poreze, pa ne idemo nekim parkovima jer „su tamo neki, bolje se ne petljati s njima“, pa ne oblačimo kratku suknju jer nikad ne znaš… pa se niže tako bez kraja…
Umjesto zaključka;
Ivo moja, ima nas magarica i magaraca, bili smo nekada „pametni“, a sada smo spremni prenijeti te ranjenu na svojim tovarskim leđima, samo odaberi reagirati ili makar ne pognuti glavu i ne govori „sve je u redu“ kada ti dođemo u pomoć.
Autor teksta:
