U Sarajevu je prije dva dana ubijena još jedna žena. Ubica je njen partner, koji je i ranije osuđivan zbog nasilja u porodici i koji je imao zabranu prilaska ženi. Nakon još jednog zločina na površinu izranjaju stara pitanja, na koja nadležni jako sporo pronalaze odgovore.
Jedino konkretno što se u međuvremenu dogodilo i vidljivo jeste da je izdvojen veći iznos novca za rad sigurnih kuća. A kada smo kod sigurnih kuća i tu se može nametnuti pitanje svrsishodnosti njihovog funkcionisanja. Sigurna kuća bi trebala i služiti kao sigurna, da nasilnik ne zna gdje se žena nalazi. A s obzirom na broj sigurnih kuća u našoj zemlji, jednostavnost njihovog pronalaska, zaštite, nameće se pitanje koliko su takvi objekti uistinu sigurni za žrtve nasilja.
Ni silne radionice niti okrugli stolovi neće promijeniti stanje na terenu, osim što će poslužiti da se problem naglasi među onima koji su već svjesni problema u društvu. A žrtva? Žrtva je vani, uplašena, izložena konstantnom strahu za sebe i često za dijete. Uplašena reakcije i sredine ako progovori o nasilju te ništa manje važno – uplašena za egzistenciju.
Ipak, ono što je najvrednije je život. A život je prekinut za još jednu ženu. Ubio ju je nasilni partner, a žrtva se nije mogla odbraniti. Ni ubijena Emira Maslan, kao i mnoge prije nje nisu se uspjele odbraniti, jer ih ne mogu odbraniti demagogije, sporovozne inicijative i tromi sistem.
Stoga zašto ne postaviti pitanje. Da li je rješenje da država dopusti naoružanje žrtava dugotrajnog nasilja. Da ih država obuči i da žrtve nasilja imaju legalitet i dozvolu posjedovanja oružja, kako bi se u slučaju napada mogle odbraniti.
BiH ima dvije SOS linije i obje su besplatne i aktivne za pozive. Za savjet šta da radite, pozovite ili 1265 za FBiH ili 1264 za RS da biste dobili prvostepenu psihološku i socijalnu podršku. Da biste prijavili nasilno djelo, pozovite policiju na broj 122.
