Trenutno sam u osmom mjesecu trudnoće s našim trećim djetetom, a moj nabrekli stomak izgleda kao pun mjesec.
Ova završna faza trudnoće, poznata i kao faza da piškite kad kijate, često me zna iznenaditi – iako sam se već susrela s njom. Nedavno sam na jednoj zabavi prevrnula Pepsi stomakom dok sam pokušavala da dohvatim salvetu. Dani odmora i noći pune snova su sada samo uspomene.
Ovo je posljednji trimestar. Fantastičan je. I na neki način grozan.
Hajde da budeme realne na trenutak, trudnice. Vi, po mom mišljenju, obavljate najnevjerovatniju stvar koju ljudsko biće može učiniti.
Gradite novi život, ili tačnije rečeno, Bog gradi novi život kroz vas. Maleno biće koje se razvija unutar vas je osoba jednako jedinstvena kao i vi, s neograničenim potencijalom i beskrajnim mogućnostima.
Može li postojati značajniji poduhvat u ovom svijetu od stvaranja života? Svaka majka je osjetila svetost svoje odgovornosti u tome. Svaka je osjetila težinu prilike da donese život. To je strašno i divno istovremeno, a ,,trudnički sjaj” u oku je potpuno objašnjiva stvar.
Da, znamo da je trudnoća sveta. Poziv. Privilegija. Radost. Ali trudnoća je takođe teška. Veoma teška.
Možda ima nekih superžena koje ovo čitaju i misle, Teško? Stvarno? Trudnoća je bila mačji kašalj za mene. Vama nemam šta da kažem. Samo aplauz. Jer za mene trudnoća nije laka. Da, raduje me. Da, posebna je. Ali ne, nije lako.
U prvom dijelu moje trenutne trudnoće imala sam jutarnje mučnine. Preciznije rečeno, bolesna sam bila čitav dan i noć. Mnogi od vas znaju o kakvoj vrsti mučnine govorim. Sebe sam nazivala ,,mamom na kauču” jer nisam mogla provesti mnogo vremena u uspravnom položaju. Mogla sam osjetiti miris frižidera iz naše dnevne sobe i morala sam izbjegavati prolazak kroz kuhinju po svaku cijenu.
Moja dva mala djeteta su se zaista hrabro ponašala tokom tih sedmica. Čitali su gomile knjiga sa mnom na našem udobnom kauču, a moj četvorogodišnji sin je naučio da uzme plastičnu činiju i donese je meni kad god čuje da počinjem povraćati.
Moj suprug je postavljao hranu i grickalice na pristupačna mjesta, dovoljno nisko u frižideru i na policama ostave da bi se djeca mogla sama posluživati, a pripremao bi večere za njih troje.
Bila sam na odmoru u krevetu zbog nekoliko komplikacija, a moje već ograničene sposobnosti činile su se još ograničenijima. Osjećala sam se jadno i obeshrabreno – sigurna da ne uspjevam u svom životu.
Možda nisam uspjela prepoznati sve ono što sam uspješno radila, ali održala sam još dva mala ljudska bića živima u procesu.
U to vrijeme sam izrazila svoje obeshrabrenje suprugu. Pripremali smo se za spavanje, a ja sam se srušila u stolicu u porazu i jauknula: ,,Zašto trudnoća mora biti tako teška?” Čak i dok sam izgovarala te riječi, osjećala sam da odgovor dolazi. Došao je iz nekog unutrašnjeg mjesta i činilo se da odjekuje kroz cijelo moje tijelo.
Zato što je život tako svet.
Zastala sam i pustila riječi da se usele u moj um i srce. Zato što je život tako svet. Razmišljala sam o tim riječima danima, sedmicama i mjesecima koji su uslijedili. Sveti poduhvati zahtijevaju žrtvu i takva iskustva nikada se ne stiču jeftino. Duhovni majstori kroz vijekove su mnogo toga žrtvovali i patili u potrazi za božanskim.
Zašto onda stvaranje života ne bi zahtjevalo određeni stepen žrtve, određeni stepen patnje?
Od te noći, trudila sam se da zadržim perspektivu koju sam stekla o nelagodnostima i neprijatnostima trudnoće. Ako zaista vjerujem da je rađanje i odgajanje djece sveto i određeno od Boga, onda moram prihvatiti da to zahtjeva rad, žrtvu i određeni stepen patnje.
Ovaj proces ima moć da nas zauvijek transformiše, ako mu se predamo. I kao što svaka majka zna, trenutak kada držite svoje dijete u naručju, patnja će biti zamijenjena s radošću, divljenju i ogromnoj zahvalnosti.
Ovo je trudnoća. Dakle, budite jake. Vrijedno je mnogo više nego što možete zamisliti.
Prevela: Iris Janković
