Nakon što sam skoro iskrvarila tokom svog prvog porođaja, počela sam da imam noćne more o tome da će mi se desiti istva stvar. Sedmicu dana nakon što sam rodila drugo dijete, moji strahovi su se ostvarili. Osjetila sam bol u stomaku i pozvala doktora. Instinktivno sam znala da je u pitanju zadržana posteljica.
Svjetska zdravstvena organizacija nedavno je objavila plan za preventivno djelovanje protiv postporođajnog krvarenja, vodećeg uzroka smrti žena tokom porođaja širom svijeta. Prema podacima SZO, svake godine, oko 70.000 žena, umre od postporođajnog krvarenja.
Tokom porođaja mog prvog djeteta, doktor je proveo više od 45 minuta pokušavajući da ručno ukloni posteljicu sa zidova materice. Na kraju se proces odužio, a ja sam gubila previše krvi, pa sam morala da primim hitnu dilataciju i kiretažu.
Nakon operacije sam se vratila u svoju bolničku sobu — tresući se od adrenalina, lijekova protiv bolova i šoka zbog gubitka toliko krvi — sa suprugom i bebom pored sebe. Preživjela sam — jedva.
Kada sam zatrudnila drugi put, doktori su me uvjeravali da ne treba da brinem o istim komplikacijama. Govorili su stvari poput ,,previše razmišljaš o tome” i ,,imamo sve pod kontrolom’’.
Vjerovala sam im, ali sam vjerovala i svojoj intuiciji. Naučila sam sa prvim porođajem da nije normalno da doktor bude vidno frustriran prilikom uklanjanja posteljice iz moje materice. Uvijek sam se pitala: Zašto im je toliko dugo trebalo da odluče da urade diletaciju i kiretažu?
Ovo nije bilo samo strah izazvan anksioznošću. Istraživala sam i znala sam da, kao žena koja je imala postporođajno krvarenje, imam veću vjerovatnoću da imam istu komplikaciju ponovo.
Strah se manifestovao u napadima panike, zajedno sa noćnim morama o umiranju uslijed krvarenja na porođajnom stolu. Imala sam mnogo terapijskih sesija i danima sam mislila o tome. Moj terapeut je pokušavao da racionalizuje moj strah, ali intruzivne misli su i dalje opsjedale moj um. Nadala sam se da su moji doktori bili u pravu i da je moja anksioznost bila pogrešna.
Kada sam konačno dočekala rađanje svog drugog djeteta, moj sin je izašao, ali posteljica nije. Doktor je opet proveo puno vremena uklanjajući tkivo, a dijelovi posteljice su izvlačeni kao dijelovi slagalice, jedan po jedan. Moj suprug i ja smo se gledali dok mi se anksioznost povećavala iz minute u minutu.
Pitala sam doktorku da li je sve uklonjeno i odgovorila je: ,,Da, mislim da je sve tu?” Nesigurna zbog njenog odgovora, zatražila sam ultrazvuk radi potvrde. Ona je približila zastarjelu mašinu, a zrnata crno-bijela slika se očitavala. Zabrinuto je pogledala u ekran i rekla: ,,Izgleda dobro.” Pogledala sam supruga jer sam se osjećala nesigurno. Ali bila sam tupa i na teškim lijekovima, odlučila sam da pustim to iako mi se čitavo tijelo bunilo.
Sedmicu dana nakon porođaja, noćne more, o ponovnom doživljavanju krvarenja, počele su da se ostvaruju. Pozvala sam ljekarsku ordinaciju zbog iznenadnih akutnih bolova u stomaku. Medicinska sestra mi je rekla: ,,Možda je je u pitanju samo zadržana mokraća,” ali ja sam insistirala da odem na još jedan ultrazvuk.
Nakon što je snimak završen, doktorka je ušla u sobu za pregled, sjela u svoju stolicu i pogledala me. ,,Pronašli smo zadržano tkivo u tvojoj materici,” rekla je. Anksioznost me je preplavila. Ispostavilo se da sam bila u pravu što sam se brinula. Bila sam prestrašena.
Razgovarali smo o opcijama — ili da uzmem lijek poput misoprostola da bih prisilila svoje tijeloda samo odbaci tkivo, ili da uradim dilataciju i kiretažu. Izabrala sam ovo drugo. Znala sam da što prije uklonimo sve zadržano tkivo, manje je vjerojatno da ću dobiti infekciju. Nadala sam se da će postupak biti brz i da će proći glatko, jer sam željela da se što prije vratim kući svom novorođenčetu.
Te večeri, neposredno prije nego što su me odveli nazad u operacionu salu, medicinska sestra je prošla sa mnom kroz protokol koji će zauvijek ostati urezan u mom pamćenju. ,,Biće rutinska operacija”, rekla mi je. ,,Zaspaćete. Uklonićemo preostalo tkivo. Probudićete se u odjeljenju za oporavak i vratićete se kući večeras.”
Poslala sam poruku svom suprugu da ga volim, a zatim se sve zacrnilo.
Nekoliko sati kasnije, probudila sam se u neizdrživim bolovima. Zvala sam medicinsku sestru: ,,Boli me! Šta se desilo?!” Bila sam omamljena od lijekova za spavanje, ali znala sam da se osjećam gore nego poslije porođaja.
,,Zašto mi se ovo dešava?!” glasno sam jecala. Medicinska sestra je stavila ruku na moju ruku i jako je stisnula. ,,Biće ti dobro”, rekla je. Njene reči su me umirile, a zatim je pritisnula dugme za lijek protiv bolova i ponovo sam zaspala.
Sljedeći put kada sam otvorila oči, doktorka je stajala na kraju mog kreveta. ,,Šta se desilo?” pitala sam. ,,Ponovo si krvarila”, rekla je. ,,Ovog puta si izgubila preko litre krvi.” Bila sam zapanjena onim što mi je govorila.
,,Kada sam pokušala da uklonim zadržanu posteljicu, počela si da krvariš”, rekla je. Zastala je, a zatim dodala: ,,Stavili smo balon u tvoju matericu da zaustavimo krvarenje. Sreća je što si još živa.”
Počela sam da plačem. Moja intuicija je bila ispravna. Bez obzira koliko iskusan i dobro obučen doktor bio, niko nije poznavao moje tijelo bolje od mene. Lice mog supruga je sve reklo kada je ušao u sobu. Problijedio je kada je vidio kesu sa krvlju pored mog kreveta koja se slivala u mene. ,,Malo je nedostajalo da te izgubimo… ponovo”, tiho je rekao.
Dvadeset četiri sata kasnije, doktorka je izvadila uređaj koji je bila stavila u mene, nakon što sam potpisali da dajem saglasnost na histerektomiju u slučaju da je potrebno da mi se spasi život. Moje ruke su se čvrsto uhvatile za ivice kreveta, i počela sam da se molim da opet ne iskrvarim. Kada je završila, pogledala me je s olakšanjem i rekla: ,,Mislim da ćeš biti dobro. Sve se zgrušalo. Ne vidim više krvi.”
Provela sam dva dana u bolnici – vrijeme koje sam morala da provedem daleko od svog novorođenčeta – i na kraju sam uspjela ponovo da stanem na noge uz pomoć štapa. Kada sam konačno stigla do kupatila sama, plakala sam nad wc šoljom, zahvalna što se moje tijelo oporavlja
Pustili su me iz bolnice, a ja sam ponovo krenula da ridam kada su moj suprug i djeca došli da me pokupe i odvedu kući. Da nisam poslušala svoje tijelo i nisam insistirala na drugom ultrazvuku, mogla sam izgubiti život.
Nakon što sam preživjela dva krvarenja i suočila se sa smrću, obećala sam sebi da ću ispričati svoju priču kada budem spremna, kako bi drugi znali šta da rade ako se njima nešto slično dogodi.
Ovo su moji najvažniji zaključci u vezi sa zadržanim tkivom i PPH:
– Ako imate neki mentalni ili fizički problem tokom trudnoće, objasnite svom doktoru i zatražite da se tome posveti.
– To ne mora biti samo bol; ako se bilo šta čini nenormalno, recite svom doktoru. Vi najbolje poznajete svoje tijelo.
– Ako vaš medicinski tim ima problema sa uklanjanjem posteljice, zatražite da dobijete ultrazvuk visokog kvaliteta, a ne ultrazvuk lošeg kvaliteta. Moja zadržana posteljica je bila previđena zbog loše slike.
– Ako nemate pristup doktoru za visokorizične trudnoće, pitajte svog trenutnog ljekara da vam preporuči specijalistu
– Ako osjetite novu bol, posebno poslije porođaja, razgovarajte sa svojim doktorom. Nova bol može ukazivati na novi problem koji vaš doktor treba da riješi.
– Ako osjećate opšti osjećaj malaksalosti ili imate temperaturu, trebali biste biti pregledani što je prije moguće. To može biti znak sekundarne infekcije, a vrijeme je važno. Ako čekate predugo, to može dovesti do složenijih problema poput sepse.
– Ako imate vrtoglavicu, to može biti znak anemije, posebno ako ste prošli kroz komplikaciju krvarenja.
Evo nekih pitanja koja biste mogli postaviti vašem doktoru:
– Da li su upoznati sa PPH (postporođajno krvarenje) i imaju li iskustva u liječenju? Ako da, koja je tipična procedura u takvim situacijama?
– Ako naiđu na probleme, koje planove će sprovesti i koje tehnike će koristiti (npr. upotreba balona u materici) da bi spasili vaš život?
– Koja je procedura za tretiranje zadržane posteljice?
Najbolje što možete da uradite je da budete informisani i zalažete se za sebe i svoje zdravlje. Možete spasiti svoj život – baš kao što sam ja uradila.
Prevela: Iris Janković
