U naše se vreme znalo, stariji se poštovao! Krenuli smo, bre, od dve kašike da se kućimo! A vi sad? Imate sve i nećete da poslušate savet!
Renoviranje neće puno da košta
Počelo je naizgled bezazleno. Njena majka je predložila da im ona kupi zavese, a njegova da kupi komplet šerpi, “jer to uvek treba”. Njegov se otac dosetio da im popravi ogradu od francuskog balkona, pa je i njen dao predlog da renoviraju kuhinju. Dok su trepnuli, stan im je bio pun majstora koji “svraćaju samo nešto da pogledaju”, a svaki porodični ručak je izgledao kao zasedanje AVNOJ-a.
– Bolje je da prvo renovirate kupatilo, deco, ipak ste vi mladi, a ovo “kupatilence” je onako… skromno. – rekla je Bisa, gospođa svekrva.
– Ma ne, prijo, to će oni kad stignu, bolje je da kuhinju urede, tu deca spremaju hranu, provode veći deo dana. Evo, Ana praktično ceo dan tu radi za računarom, taman da joj bude lep ambijent. Malo da kuva, malo da programira. – smejao se gromko Anin tata Zvonko, gospodin tast.
– Ja mislim da je pametnije da deca krenu od skromnijih stvari, eto, zavese, ima onih dugačkih, čipkanih, bogatih, od markizeta! Pa milina! – oduševljavala se sopstvenom idejom Anina mama, gospođa tašta.
– Ma znate šta, džaba njima lepe zavese ako im prozori nisu stabilni! Gledam onaj dan, pa ograda od balkona samo što se ne odvali iz fasade, ja bih, deco, prvo to zamenio! – izričit je bio Markov otac, gospodin svekar.
Marko i Ana su bili ta “deca”, tek venčani tridesetogodišnjaci, mladenci koji su kupili stan u starogradnji na kredit. Mladenci ubačeni u veš mašinu, pa odmah na program centrifuge – jer su deca, a roditelji znaju najbolje. Kupite stan u starogradnji, što da bacate pare na novo, rekli su. Renoviranje neće puno da košta, a i ne morate, deco, sve odjednom. Nasankali su ih.
Može li nešto da bude onako kako ja želim?
Ideje su pljuštale iz dana u dan, a sa njima u paru stizala su i pitanja: a koliko vam je ono para još ostalo? Kad ćete da razgledate pločice? Što ne pomerite vi onaj ružan ormar iz sobe, za početak može i bez garderobera (?!). Uživo, telefonski, a onda i preko društvenih mreža (tu su majke izdominirale) samo su stizale ideje kako da “deca preurede stan”.
Ani se, zapravo, stan svideo takav kakav jeste. Želela je mala poboljšanja, finese koje bi samo dale šarm tom stančiću. Zapanjila se kad je videla koliko je širok izbor okova za nameštaj. Da se ona pita, promenila bi šarke na vratima od svih soba i možda na kuhinjskim ormarićima. To je bilo dovoljno da enterijer dobije novu notu i ujedno vredno ulaganje. Da se ona pita, radije bi investirala u takve kvalitetne detalje no ugađala roditeljima.
A onda joj je jedne večeri sinulo: a što se ona ne pita? Pa to je njen i Markov stan. Zbog toga je rešila da progovori:
– Dobro, može li nešto da bude onako kako ja želim ili sve kako tvoji mama i tata kažu? – početak je bio krajnje pogrešan. Od tog su se netaktičnog pitanja mlade programerke koja kodira u nerenoviranoj kuhinji izrodile brojne svađe, na čudan način zgusnute u pet radnih dana.
Sedela je za svojim računarom, radila i čekala njega da dođe iz ordinacije. Onda bi kao seli da ručaju, ali je svaki njihov obrok bio prekinut pozivom nekog od roditelja sa novom “fantastičnom idejom šta da renoviraju prvo”. Gorkog li klišea – ručak bi im preseo, ulje je doliveno na vatru, plamen bi buknuo – svađali bi se do uveče. Pred spavanje bi se kao pomirili i složili – sutra će drugačije. Međutim, sutra bi opet bilo isto. Pa kad ne možeš da kažeš svojoj mamici da prestane, a što ti svojoj mami ne kažeš, pa jeste važno je da je tvoj otac ispravan, a moji su…
Nemir su osetili i roditelji u nekoj od svojih nenajavljenih poseta.
– Što se ljutiš, Ana, pa to je samo predlog? – rekla je Markova mama.
– Ali mi ne želimo da renoviramo stan.
– Čuj, ne žele! Šta je s vama, deco? U naše se vreme znalo, stariji se poštovao! Krenuli smo, bre, od dve kašike da se kućimo! A vi sad? Imate sve i nećete da poslušate savet! – uvredila se svekrva, ali nije odustajala.
– I šta sada ja da kažem Bori? – pitao je zbunjeno Anin tata.
– Kom Bori, tata?
– Pa keramičaru, pozvao sam ga u petak da dođe da pogleda kupatilo.
Marko je samo odmahnuo glavom.
– Nećemo sada da renoviramo kupatilo.
– Pa dobro, nećete, sine, al’ što da ne dođe da pogleda. Kad ga je već prijatelj zvao, da se ne bruka čovek. – rekao je Markov otac.
– Vidim ja da ste vi rešili da se mi razvedemo. – promrmljala je Ana i izašla iz dnevne sobe.
– Ne znam što se bunite, deco, pa valjda mi znamo najbolje – poentirala je Anina majka.
Petak je veče za izlazak
U petak popodne čekala ga je isto kao i cele nedelje za stolom, sa pripremljenom lazanjom, onakvom kako on voli. I samo što su seli da ručaju, telefon je zazvonio.
– Čiji roditelji započinju rat danas? – rekao je Marko kroz poluosmeh.
Pogledala ga je s nevericom i prasnula u smeh.
– Šta je toliko smešno?
– Pa ti i ja smo ti sad kao ono u “Žikinoj dinastiji” kad roditelji opremaju Marijin i Bobin stan. – zacenila se od smeha. – Ne javljaj se, molim te, na telefon. Sigurno su smislili kako da izbušimo plafon i da izađemo na krov zgrade.
– E, pa nisu roditelji, kum zove. Alo, kume?
U kratka tri minuta razgovora, venčani kum Miki došao je kao magični spasitelj i čudesno razrešenje, dues ex machina u grčkim tragedijama:
– Izlazimo večeras. – rekao je Marko.
– Izlazimo?
– Da, kaže kum Miki, mnogo zaostajemo, petak je dan za izlazak i ne zanimaju ga izgovori.
– A čekaj, tvoji su rekli da će večeras da dođu, tvoj tata je hteo da uzme meru za balkon. – Ana, jesi li čula, petak je dan za izlazak, a emitovanje Žikine dinastije je završeno – do daljnjeg!
Iako su uredno obavešteni da neće nikog naći u stanu, četiri roditelja punoletne tek venčane “dece” i majstor Bora su iste večeri stajali u čudu ispred zaključanih vrata jednog stana.