Čen Almog-Goldstajn odbija da zaboravi poslednje trenutke svoje najstarije ćerke Jam (20), koja se borila za dah, nakon što ju je borac Hamasa upucao u lice, a nekoliko minuta ranije ubio njenog oca.
Porodica je stalno premeštana od tunela do stanova, i kasnije do supermarketa i džamije, nekada peške, jednom čak na magarcu, dok se bombardovanje oko njih intenziviralo.
Povremeno je Almog-Goldstajn bila zabrinutija da će ona, njena ćerka Agam (17), i sinovi Gal (11) i Tal (9), poginuti od izraelskih bombi a ne da će ih ubiti otmičari, koji su jednom svojim telima zaštitili njenu porodicu, dok su oko njih zujali šrapneli.
Porodica, koja je oslobođena 26. novembra kao deo jednonedeljnog sporazuma o prekidu vatre, pokušava da ponovo izgradi svoje živote, ali još nemaju stalni doim.
„Sećam se rupe u njenom obrazu, borila se za dah“
Tog 7. oktobra kada je Hamas napao Izrael Almog-Goldstajnovi su se zabarakadirali u Jaminu spavaću sobu, koja je služila kao sigurna soba njihove kuće u Kfar Azi kibucu. Pet sati kasnije, pet naoružanih Hamasovaca su upali unutra, upucali Nadava iz neposredne blizine u grudi.
Porodica je morala da preskoči telo ovog talentovanog trijatlonaša dok su ih ekstremisti izvodili napolje, gde se Jam onesvestila.
Almog-Goldstajn je pokušala da poprska vodom lice svoje ćerke u kupatilu pre nego što je otišla da proveri svoje ostalo troje dece. Kada se vratila nekoliko sekundi kasnije, videla je da je Jam, koja je bila na dva meseca od odsluženja vojnog roka, upucana u lice.
„Sećam se rupe u njenom obrazu i da se borila za dah. Bila je izlazna rupa s druge strane, i krvarila je mnogo“, ispričala je Almog-Goldstajn kroz suze.
„Vremenom ta slika sve više i više bledi, ali svake noći, tokom celog ovog vremena, baš pre spavanja, pokušavam da primoram sebe da zapamtim tu sliku, tu scenu. To je bila tako teška stvar kojoj sam bila svedok, da je proces svojevrsne samotorture način da to ne zaboram ikad“, dodala je.
Pošto su stigli u Gazu, porodica je odvezena u dvorište stambenog bloka i potom spuštena u rupu u zemlji koja je vodila do jednog tunela.
„Tokom celog događaja kidnapovanja sva deca su bila primetno mirna. Nisu me vukli za majcu, nisu vrištala ni vikala, ali to je bio trenutak kada je moj devetogodišnji sin zaplakao prvi put“, rekla je Almog-Goldstajn.
Kada je Agam dobio napad panike drugog dana njihovog podzemnog zatočeništva, jedan borac Hamasa ju je ubedio: „U utorak ćete se vratiti u Izrael“.
„Mogli ste da vidite more, ne tako daleko u daljini“
To nije bio slučaj. Porodica je na kraju odvezena u stan u bloku višespratnica, gde su proveli narednih pet nedelja.
„Mogli ste da vidite more, ne tako daleko u daljini“, rekla je.
Nekih dana bilo im je dozvoljeno da provode vreme u spavaćoj sobi, punoj dečjih igračaka, ali većinu noći proveli su spavajući na dušecima u hodniku. Nisu fizički povređeni, a jeli su somun i sir sa svojim otmičarima, sve dok hrana nije postala oskudna.
Uvek ih je nadgledalo najmanje troje od šest teško naoružanih stražara.
„Zato što su neki od njih išli u borbe i potom se vraćali, to je ono što su nam rekli“, kazala je Almog-Goldstajn.
Porodica je pokušavala da ostvari odnos sa svojim čuvarima, uvlačeći ih u duge razgovore, kao deo „mehanizma opstanka“.
Dvoje od njih su natucali engleski a jedan je učio hebrejski.
„Stalno su nam govorili da nas neće povrediti i da smo im veoma važni. Ali, mi smo se stalno plašili da će se preokrenuti, da će od nekog dobiti naređenje da nam naude, jer su očigledno bili niskorangirani šrafovi u mašini. Stalno smo bili ili besni ili u strahu“, seća se Almog-Goldstajn.
Čuvari su, takođe, diskutovali o politici i korenima izraelsko-palestinskog konflikta.
„Na kraju bi se uvek završilo tako što bi nam čuvari rekli da čitamo istorijske knjige, da smo mi ti koji su ih izbacili sa njihove zemlje, mi smo ti koji su ih ubijali, i mi smo ti koji su ih držali u ekspres loncu da ključaju i ključaju dok ne eksplodira“, rekla je Almog-Goldstajn.
Neki od čuvara su rekli su ovoj socijalnoj radnici da žele da žive jedni pored drugih kao susedi, dok su je drugi upozoravali da se odseli.
„Rekli su mi da odemo u Tel Aviv i da se ne vraćamo u Kfar Azu. Kazali su: ‘Vratićemo se’. Pitali su: ‘Da li znaš koliko nas je u organizaciji? Sedmog oktobra nas je bilo 3.000. Sledeći put će nas biti 20.000′“, ispričala je.
Otmičari pokazali „nežnost i brigu“
Almog-Goldstajn je kazala da je bila i svedok da su njeni otmičari pokazali „nežnost i brigu“. Jedan od njih se izvinio zbog ubistva Nadava, sa kojim je Almog-Goldstajn počela da se viđa još u srednjoj školi.
„Videli smo ih da plaču, nedostajale su im njihove žene. Videli smo ih da pišu pisma svojim ženama i stavljaju ih u džepove. Zabrinuli smo se zbog toga, razmišljajući zašto pišu ta pisma sada“, priča ona.
Kako se bližio kraj njihovog petodnedeljnog zatočeništva, čuvari su počeli da primaju telefonske pozive. Almog-Goldstajn je rekla da je imala utisak da gube kontrolu.
„Bilo je neslaganja među otmičarima i neke vrste unutrašnjih podela“, rekla je.
Odatle je porodica odvedena na 40-minutnu šetnju do supermarketa. Tada su prvi put videli štetu koju je izazvala izraelska ofanziva.
„Videla sam mnogo toga razorenog i uništenog“
„Videla sam mnogo toga razorenog i uništenog. Osećala sam se užasno gledajući svu tu bedu. Bilo je mnogo teško gledati to. Nismo se baš osećali kao: ‘O, super, mi Izraelci smo im pokazali'“, ispričala je Almog-Goldstajn.
Tri borca su im se izvinila što moraju da spavaju u magacinu supermarketa, ali su dodali da gaje neku nadu da se rat bliži kraju.
Sledećeg dana supermarket je pogođen šrapnelom tokom izraelskog bombardovanja.
„To je bilo zločinački. Prvi put smo se stvarno osetili kao da su nam životi u opasnosti. Čuli smo stalno granatiranje i bombardovanje se približavalo i već smo mogli da vidimo kamenje kako leti okolo, i ruševine i šrapnele. Toliko je bilo blizu da su Hamasovi borbi stavili dušeke preko nas da bi nas zaštitili, i potom su nas prekrili svojim telima da bi nas zaštitili od napada naših rođenih snaga“, ispričala je Almog-Goldstajn.
Kada je supermarket ponovo pogođen, Palestinci koji su živeli u stanovima iznad su evakuisani.
Borci koji su čuvali njenu porodicu počeli su da se raspravljaju ispred gde da ih odvedu.
„Ali, opet je bilo masovno bombardovanje. Bombe su padale i gurnuli su nas uza zid da nas zaštite“, ispričala je.
Užasavajuća premeštanja
Svako naredno premeštanje bilo je užasavajuće za porodicu. Stražari su ih, na kraju, odveli u školu unutar džamije, gde su se sklonili raseljeni Palestinci.
„Izgledalo je da ljudi u džamiji ne žele da nas puste unutra, bojali su se“, priseća se ona.
Porodica je sledećeg dana ponovo premeštena, ovog puta na magarcu, u poluizgrađen stambeni kompleks. Njihovi stražari nisu znali šta da rade kada je i ta zgrada pogođena.
Odatle su premešteni u još jednu školu, punu šatora u kojima su se sklonile palestinske porodice. Mnogi su pretpostavili da je i Almog-Goldstajn raseljena zbog rata i ponudili su joj vodu i hranu.
Porodica se ponadala da će se rat, koji je tada bio u sedmoj nedelji, uskoro završiti, jer su njihovi otmičari bili uzbuđeni zbog najavljenog primirja.
Ali su im istovremeno rekli da u Gazi nema nijednog bezbednog mesta i da moraju da čekaju u podzemnom tunelu sa šest izraelskih talaca ženskog pola, uključujući i dvoje dece.
„Svaki susret sa zatočenima u Gazi je bio istinski uzbudljiv. Ali tri žene su bile ranjene, neke su imale složene povrede, a neke su govorile o seksualnim napadima“, rekla je Almog Goldstajn.
Dodala je da su razmatrale da prijave to komandantu Hamasa kada budu puštene.
„Uglavnom, činilo se da su komandanti Hamasa bili dovoljno prijemčivi, da smo mislili da postoji šansa da im to prenesemo“, rekla je.
Međutim, ona ne zna da li se to i desilo, jer je većina žena ostavljena.
Ona sada očajnički želi da se i osali taoci vrate kući i dodaje: „Pošto sam iskusila koliko su užasne borbe i bombardovanje, ne mogu zaista da razumem kako možete i to da imate i da brinete o zarobljenicima koji su tamo“.