“Danas je u Srbiji ubijena devojčica od dve godine.
Ubica je njen otac.”
Otvoreno pismo mojoj mami.
Samostalna, samouvjerena, slobodna, prkosna i drska.
Sve su to riječi koje su ljudi koristili kako bi opisali moju trogodišnju kćerku, a koje se nisu uvijek dijelile kao komplimenti.
To jadno dete će imati roditelje penzionere pre nego što maturira – napisala je jedna osoba.
Prije nekoliko dana sam, sasvim slučajno, pogledala jedan domaći dokumentarac do 94-godišnjoj baki koja živi u Srbiji, a njezina je 74-godišnja kći redovito obilazi dolazeći iz Hrvatske.
Kada sam tek počela da živim sa svojim sadašnjim mužem, poslije svake večere igrali bismo Remi dok bismo slušali podkaste.
Rodi ti se ćerka i ti joj probušiš uši.
Bez njene volje, njenog dopusta i saglasnosti.
Prije nekoliko sedmica jedna osnovna škola u Hrvatskoj ponosno je na svojoj stranici na Facebooku objavila fotografiju muškog i ženskog kutka uređenih za potrebe igranja domaćinstva.
Dok je muški kutak bio fokusiran na alate, ženski kutak govorio je šta sve treba raditi po kući: “peglaj, kuhaj, čisti, briši…” Poruke su koje su stajale u tom “ženskom kutku”.
ISTRAŽIVAČICA i književnica Sarah Sahagian iz Toronta, koja se uglavnom bavi feminističkim temama, opisala je za HuffPost svoje iskustvo u vođenju djeteta na povodcu.
“Možeš li mi ovo ponijeti?” pitala me kćerka, gurajući mi u ruku poluprazan omot jogurta ili jaknu ili lutku.
