Godina 2035. U jednom stanu žena se igra sa bebom. Pokazuje joj plišane igračke, presvlači pelenu, peva pesmice, a zatim je uzima u naručje i kaže:
Halo, mama!
Halo, zašto me zoveš?
Sad sam se probudila. Nema ni tebe ni Mladena.
Sve više posmatram majke i pitam se, kako pravilno odgajati i vaspitavati muško dete ili ti sina?
Teško je i konfuzno.
Zamki i nagaznih mina je svaki dan, na svakom koraku.
Ovo je pismo koje sam napisala u nadi da ću pomoći trudnim mamama koje su upravo dobile dijagnozu urođene mane, a to je ono što bih voljela da kažem sebi poslije vijesti o oštećenjima moje ćerke.
Draga ćerko, znam da želiš da vidiš sebe u meni.
Ali u stvari, žao mi je što si mi toliko slična.
To je bila njegova ideja. Željala sam u park.
Gledala bih Anu razigranu kako joj sunčevi zraci maze lice a ja bih udisala miris koprive.
Radio sam petnaest godina prije nego što sam dobio kćerku.
Nisam razmišljao o ženama sa kojima sam radio- zašto se uvijek žale na svoje plate?
Moje prvo sjećanje na mamu je bilo kako siječe drva za šporet koji je grijao našu kuću.
Istina je da sam jednom
spasila srnu lovačke puške.
Moja najdraža devojčice, dozvoli mi da ti ispričam nešto o mladićima i časti.
