Život sa alkoholičarem nije lak ni za koga. Osoba koja malo previše uživa u alkoholu ne samo da ugrožava svoje zdravlje, već i živote onih koje najviše voli. Jedna žena je cijelo djetinjstvo i mladost gledala kako se njen otac gubi u dnu čaše, kako nestaje njen voljeni tata i na površinu izbija čovjek kojeg je bilo nemoguće podnositi. Sve emocije je dugo, dugo gutala u sebi, a onda je, nakon mnogo godina, odlučila da napiše pismo svome ocu ili, bolje rečeno, ocu kojeg ne može podnijeti kada je pijan.
Njeno pismo prenosimo u cjelosti.
„Uvijek mi je bilo glupo da kažem: ’Moj otac je alkoholičar’. Ti zaista nisi toliko pio, ali kada bi se napio i počeo da brbljaš o društvu, nekompetentnim političarima i svim stvarima koje su te nervirale, ja bih se naježila od straha i samo sam željela da pobjegnem-od tebe, iz doma u kojem se nisam osjećala bezbjedno, od verbalnog maltretiranja i prijetnji fizičkog nasilja koje se nikad nije desilo, ali je vladalo našom kućom poput nekog odvratnog smrada.
Malo kasnije, tvoj brak se raspao, a ja sam otišla da studiram. U narednih osam godina naš se odnos mnogo promijenio. Posjećivao si me, ali ja sam mrzila biti u tvom društvu kada se napiješ. Moj momak je gledao kako uz ručak popiješ dvije litre piva i sjedneš za volan. Nije mogao da vjeruje.
Drago mi je što si dio mog života, ali ja stalno brinem o tebi. Dobio si dijabetes, dijelovi tvoje kože su pocrnili. Prije nekoliko godina sam stajala na autobuskoj stanici, slušala muziku na telefonu i odjednom je zasvirala pjesma o Vikinzima koji idu na sahranu svom prijatelju. To je tužna pjesma i ti je jako voliš. Bez upozorenja kroz glavu mi je proletjelo da, ako ti nastaviš živjeti kako živiš, za nekoliko godina ću tu pjesmu morati puštati na tvojoj sahrani.
I tada, jednog nedjeljnog popodneva, baš prije nego što sam morala da krenem na put, telefon mi je zazvonio. Poziv je bio od tebe. Bio si veoma smiren i rekao si mi: ’U bolnici sam. Molim te, nemoj da brineš.’ Sjedila sam i razmišljala o tome šta ti je alkohol sada napravio? Srce mi je lupalo kao ludo, ali sam uspjela da shvatim šta mi govoriš. Odlučio si da prestaneš piti. Nekoliko dana kasnije si se uključio u program detoksikacije.
Bila sam šokirana. Moj momak me je nakon nekoliko minuta našao kako nekontrolisano plačem od olakšanja i nakupljenog bola kćerke čiji je otac godinama bio alkoholičar. Dva dana kasnije sam te posjetila na klinici. Morala sam te vidjeti prije nego što otputujem i reći ti da ću biti uz tebe i podržati te.
Od tada se naš odnos popravio. Upoznala sam onog čovjeka kakav si ti ustvari-ljubazan, pažljiv, inteligentan, neko s kim je divno pričati i stub oslonac u teškim trenucima. Postali smo prijatelji. Stupio si opet u kontakt sa kćerkom iz tvog prvog braka i ja sam nedavno upoznala svoju polu-sestru i njenu porodicu.
Još uvijek mi je teško da povjerujem kako je na kraju sve dobro ispalo. Ponekad me to rastužuje. Pitam se kakav je moj život mogao biti da sam odrastala sa tobom kao ocem, a ne sa čovjekom koji je izgubio svu dobrotu zbog alkohola.
Prošlo je godinu dana otkad si prestao da piješ i ne mogu da opišem koliko sam ponosna na tebe. No, još uvijek u nekim trenucima mislim da sanjam. Dio mene još uvijek sumnja u ovu novu sreću i pita se šta ako to ne potraje? Šta ako te jednog dana nazovem, a ti si opet agresivan, nestrpljiv da nađeš nešto za piće i ne zanima te niko osim tebe samog? Bojim se tog dana. Ne znam kako bih podnijela da te izgubim.
Molim te, nemoj opet da odeš od mene.
Zauvijek te voli tvoja kćerka.“
Izvor: The Guardian
