Pogledala bih u svoje umorne ruke, koje se već bore da drže mlaku šoljicu kafe, jednu od fudbalskih lopti mog sina ili kremu za sunčanje.
Da li se roditeljstvo uglavnom odnosi na držanje stvari – stvari koje su ljepljive. prljave ili vlažne? Zapitala sam se.
Ali nije riječ samo o roditeljstvu. Većina žena koje znam je izgorjela od tolikog držanja. Čuvamo brige i snove naše djece, stres našeg partnera, strahove naših roditelja. Nosimo sa sobom mučan glas koji nam govori da se uvijek moramo više truditi i preduzimati više.
Suzdržavamo se bolnih pitanja: kao, da li je ovo sve što me očekuje? Ili, da li će moje dijete biti dobro? Ili, može li mi neko reći šta, dođavola, treba da uradim u vezi sa klimatskim promjenama?
Sada, ponekad se pitam – da li je biti žena uglavnom samo nošenje stvari? Nošenje težine našeg svijeta sve dok nam leđa ne budu savijena, dok ne možemo ni da vidimo svoje dlanove, sopstvene želje i potrebe?
Održavamo porodične rasporede, preglede kod doktora i vannastavne sate, volontiranje i sastanke i rođendane. Trudimo se da kontrolišemo sopstvene hormone koji se mijenjaju, iznenadna bijesna i tonuća raspoloženja, zdravstvene i finansijske strahove.
Previše nas nosi sve ovo i više od toga. Ne tražimo pomoć jer svi drugi koje poznajemo takođe nose ovoliki teret – ako ne, onda vuku još teže. Onda se prekorimo za svoju sreću, za naše ogromne, široke privilegije. Moglo bi biti mnogo gore, kažemo sebi.
Zašto je onda i dalje tako teško? Mali glasovi šapuću uzvraćajući.
Osjećam da je moj posao da držim sve pod kontrolom, jer ovo je život koji sam željela, život koji sam izabrala: mama, žena, pisac, prijatelj. Jer ako provodim previše vremena na društvenim mrežama, počinjem da vjerujem da svi ostali zadovoljno žongliraju sa svime ovim i još mnogo toga, dok takođe odlaze na egzotične odmore i hrane svoje porodice dobro izbalansiranim, organskim obrocima.
Ali onda pomislim na svoju kćerku, njene blistave oči i široko srce. Zamišljam da se jednog dana osjeća kao da i ona treba da nosi sve na svojim leđima. Zamišljam kako se njena svjetlost gasi i prigušuje.
I to mi slama srce.
Želim da naučim svoju kćerku da ponekad moramo da odložimo stvari. Moramo da olakšamo teret. Da kažem: “Treba mi jebena pomoć.” I “Ne, hvala” i “Ne”.
Čula sam dosta priča o važnosti brige o sebi, kao i neke reakcije o tome šta briga o sebi zapravo znači. Možda briga o sebi nije samo joga ili masaža. Možda ono što zaista znači jeste da postanemo realni o tome šta možemo – i želimo – da zadržimo i šta treba da odložimo. O pravoj veličini našeg sopstvenog oružja.
U posljednje vrijeme sam odlagala stvari.
Pritisnula sam pauzu na nekim od svojih plaćenih poslova kako bih mogla da završim knjigu koju sam godinama željela da napišem, a dio brige o našem novom štenetu sam prepustila vrtiću za pse. Ruke i srce su mi još puni, ali po prvi put nakon dugo vremena osjećam da mogu da predahnem.
Kao da imam prostora da zastanem i cijenim punoću svog života umjesto da se osjećam zakopano između gomile obaveza.
Osjećam olakšanje i ogromnu zahvalnost što sam u mogućnosti da napravim ove promjene, ali osjećam i bolove krivice. Nije lako priznati da ne možemo – ili ne želimo – da zadržimo toliko toga. Da je naš kapacitet ograničen, dragocjeni resurs.
Ne može svako da napravi pauzu na poslu, ali možemo reći ne volontiranju u školi za našu djecu ili ne društvenim medijima, ili preuzimanju dodatnog projekta na poslu od kojeg nam se grudi stežu.
Kad se javi sumnja, pomislim na svoju kćerku. Nekada sam bila kao i ona, mala i puna snova. Pod težinom onoga što svi nosimo, još uvijek možemo pronaći tu iskru. Moramo samo da pustimo dovoljno onoga što držimo da bismo je mogli pronaći.
