Prihvaćanje različitosti i otvorena komunikacija
„Svaki odnos, pa i onaj majke i kćeri, trebao bi se zasnivati na njegovanju sličnosti te poštovanju i prihvaćanju različitosti. To znači da, iako imaju puno sličnosti ‒ počevši od biološkog aspekta tijela, hormona, reproduktivne faze razvoja ‒ majka i kći nisu jednake osobe, piše Sensa.
One mogu imati različite temperamente, sustav vrijednosti, interese i talente. Stoga je važno da majka ima realna očekivanja od svoje kćeri i bude aktivan slušatelj te mijenja sebe tijekom života i prilagođava se razvojnim fazama kćeri. Veoma je važno da majka kao osoba s više životnog iskustva shvati kako je brzo rješavanje problema mnogo bolje nego njihovo odgađanje i pretpostavljanje da će se problem sam od sebe riješiti.
Njena misija jest naučiti kćer da su opraštanje, razumijevanje i otvorena komunikacija uz poštovanje granica vrlo važni. Prihvaćanje različitosti u smislu odabira profesije i seksualne orijentacije također utječe na kvalitetu odnosa“, objašnjava dr. Mila Goldner-Vukov, neuropsihijatrica i doktor medicinskih znanosti te članica Kraljevskog psihijatrijskog koledža Australije i Novog Zelanda.
Uz ostale oblasti u kojima djeluje, ona je i stručnjakinja za psihodinamičku i obiteljsku psihijatriju. Njena predavanja i radionice širom svijeta veoma su posjećene, a neke zanimljivosti iz radionice Odnos majka – kći, koju jednom godišnje održava i u Srbiji, otkrila je našim čitateljicama.
Svaki je odnos u našem životu jedinstven, ali što je tipično samo za odnos majke i kćeri?
Odnos majke i kćeri je kompleksan, ambivalentan i ponekad je najnejasniji od svih drugih obiteljskih odnosa. Majka na kćer prenosi svoja ograničenja i doživljaj degradacije vlastite egzistencije, posebno u patrijarhalnom društvu. Majka je ta koja kćer dovodi u kontakt s njenim osjećajima.
Ako majka ima problem u odnosu prema samoj sebi, kćeri to može izazvati konfuziju u identitetu. Također, ako je majka aktualizirana kao osoba i ima emotivne kapacitete, ona svojoj kćeri otvara put da otkrije sebe i pronađe vlastiti životni put koji će joj donijeti životno zadovoljstvo. Zanimljivo je da u odabiru partnera kći bira partnera koji je podsjeća ili na majku ili na oca.
Koliko je odnos s majkom važan za formiranje identiteta žene?
Na formiranje identiteta žene velik utjecaj imaju kultura, društvo, religija i obitelj koja prati ove okvire. Uloga majke u formiranju identiteta žene izuzetno je važna, ne samo zato što majka reflektira utjecaje kulture i društva, nego i mnogo šire. Utjecaj majke posebno je vidljiv u predškolskoj dobi i u razdoblju adolescencije.
Majka je kćeri model ženskog identiteta. Ona majka koja poštuje sebe kao ženu, kao osobu, koja zna svoje odgovornosti, ali i svoj put k zadovoljstvu u privatnom i profesionalnom životu, omogućava svojoj kćeri da se aktualizira kao osoba. Kvalitete majke koje kćeri omogućuju da formira svoj identitet su: ljubav, podrška, opraštanje, poštovanje sebe i drugih, poštovanje granica i pravila. Kći promatra, uči i imitira svoju majku.
Ako je odnos s majkom kvalitetan, tj. ako majka posjeduje bezuvjetnu ljubav uz istovremeno poštovanje individualnosti kćeri kao ličnosti, a ne kao vlastite narcisoidne ekstenzije, onda će proces formiranja identiteta biti spontaniji i uz manje teškoća i izazova. Neke bi kćeri voljele biti slične svojim majkama, druge bi voljele biti samo svoje, ali uz podršku majke da na svom putu kreiraju vlastitu osobnost.
Pritisak na kćer da apsolutno poštuje kulturološke norme ili da bude submisivna, žrtvuje sebe i svoje potrebe uvijek stavlja u drugi plan, mogu prouzročiti da kći postane sklona depresiji ili buntovništvu te krene putom koji ni njoj samoj ne donosi zadovoljstvo, nego samo patnju.
Kako razvojne faze kćeri korespondiraju s razvojnim fazama majke kad je bila u istom razdoblju odrastanja?
Neke razvojne faze izuzetno su izazovne u životu žene. Prva faza svakako je trenutak kad kći ulazi u pubertet (što zapravo znači ulazak u reproduktivnu fazu). Tada majka može biti zabrinuta da njena kći ne postane rano seksualno aktivna i zatrudni. Ako je majka imala iskustvo rane trudnoće, ona može pretjerano kontrolirati kćer, što uzrokuje niz konflikata u njihovu odnosu.
Druga provokativna faza je kad kći treba donijeti odluku o tome što je njen prioritet: brak i obitelj ili karijera. Ako je bila zapostavljena zbog majčine okrenutosti karijeri, kći može zapostaviti svoju edukaciju i potpuno se okrenuti svojoj obitelji iz pogrešnih (buntovnih) razloga, a to je neće učiniti ispunjenom i sretnom ako je imala potencijal da se educira i postane uspješna u profesionalnom životu.
Sindrom ‘napuštenog gnijezda’ još je jedna razvojna faza kad djeca napuštaju roditeljski dom. U većini obitelji taj proces teče spontano, djeca pronalaze svoj životni put, a roditelji se udružuju i slijede svoj privatni i profesionalni put. Važno je napomenuti da u svom razvoju kći može ponoviti obrazac svoje majke kad je bila u istoj razvojnoj fazi, što znači da se problem prenosi transgeneracijski.
Koje su najčešće pogreške u tom odnosu, možemo li ih osvijestiti i svjesno promijeniti u odnosu na našu žensku djecu?
Mi smo svi obična ljudska bića i, koliko god smo educirani i imamo životnog iskustva, ipak činimo pogreške. Na sreću, neke možemo spriječiti, učiniti da se više ne ponavljaju, a neke već učinjene možemo i popraviti.
Naravno, potencijalni sukobi mogu se osvijestiti uz pomoć edukacije, terapije ili radionica o odnosu majka ‒ kći. Obiteljska terapija izuzetno je dobar način da članovi nauče kako treba njegovati pozitivne odnose, komunikacijske vještine, razumijevanje sličnosti i njegovanje različitosti. Obiteljska terapija je i prevencija poremećaja odnosa majka – kći u budućim generacijama. Zahvaljujući plastičnosti mozga (neuroplastičnost), disfunkcionalni obiteljski obrasci mogu se mijenjati.
