Radosti,
Iskro,
Slobodo,
Lučo,
Ljubavi,
Melemu,
Zdravi Prkosu,
Još mnogo imena bih mogla da ti nadjenem i da ne pretjeram jer je svemir skriven u tvojoj rupici na bradi, a ona svaki put kada se nasmiješ preuzima sjaj iz sazvježđa tvojih zjenica.
Ako sam na nešto ponosna to je što sam te naučila radosti malih stvari dok ih još i sama nijesam zaboravila.
Ako mi je zbog nečega u životu lakše to je zato što me na to umijeće podsjetiš kad god sebe osudim na pretjeranu ozbiljnost.
Ne plašim se ja podlosti svijeta, jer oni koji u tebi ne vide sjaj ili imaju ozbiljno narušena djetinjstva ili neoprostivi grijeh izgubljene sreće.
Ne plašim se ni da ćeš zaboraviti sve dobro na ovome svijetu u trenutku kad neki od njegovih jurišnika pohara ono što je tebi sveto – ti vidiš dalje od malodušnih osvajača i njihovih ratova. Ti nosiš svjetlost na trepavicama, a sjeme najljepših cvjetova u kosi. Dakle, za tebe se ne plašim. Plašim se svijeta u kome je tvoj sjaj prejak.
Ne dozivam ti ja uvijek uspjehe, jasno mi je da je pokoji poraz neminovan. Jasno mi je da bi bez njega spokoj bio tek daleka imenica. Pa ipak, svaki put kada te razočara svjetina, moje se srce rasparča na hiljadu djelova kaledioskopa koji se ponovo sklopi tek kada tvoje oko u njega ponovo zaviri.
Ne daj da ti crtaju granice oni koji se plaše svoje sjenke. Obris njihove sjenke najdalja je granica do koje mogu da stignu, pa ako ne žele dalje da se pomjere ti sama traži puteve koji će te odvesti do kapija spoznaje.
Ne oholi se!
S podjednakim mirom primaj pohvale i pokude, prihvati dobronamjerne kritike, klimni na aplauze i idi svojim putem. Nikad ne zaboravi da si svoj najveći takmac ti sama – da je mnogo toga što moraš kod sebe da savladaš, da su prečice varke i da te neće odvesti tamo gdje zaslužuješ. Duži put nekad se čini nesavladivim, ali je neophodan tvojim tabanima, podjednako koliko tvojim očima, duši i dlanovima.
Neka te tuđa sitničarenja ne pogađaju. Ostavi ih usput kao suvišni prtljag i nikada se ne osvrći.
Ne zamjeraj prijateljima kada su ponekad nestrpljivi. Ljudi uglavnom imaju svojih demona i trude se da ih utamniče kako znaju i umiju. Kada ne znaš puno o tuđim borbama, ne sudi – a i kad znaš, ne dozvoli sebi da budeš porotnica ogorčenja i predrasuda.
Ne bavi se neprijateljima – oni koji nijesu u tvom zagrljaju ne treba da budu ni u tvom umu, ali ako napadnu tvoja utvrđenja brani ih najjačim branama koje se zovu Čast, Neustrašivost i Pravednost.
Onima koji su imali manje sreće od tebe uvijek pruži ruku: ne da bi se osjetila nadmoćno, već da bi im pomogla da se sjete da svi na svijetu imamo podjednaka prava na ljubav i radost.
Zdravlje ne smatraj nečim što se podrazumijeva – pazi ga onim što sanjaš, onim čemu se nadaš, kako govoriš, kako hodaš, kako grliš i kako se raduješ podjednako kao hranom koju u sebe unosiš.
Ne razaraj ničije snove! Nikada ne stani na put sanjarima, matematičarima, pjesnicima, ljekarima ili advokatima – čak i kada misliš da griješe. Ako možeš – pomozi im, ako ne umiješ pusti ih da traže svoje ljude.
I najvažnije, budi
Zdravi Prkos,
Melem,
Ljubav,
Luča,
Sloboda,
Iskra,
Radost
I sva druga imena koja će ti pomoći da budeš uvijek svoja.
Ako mi je u životu zbog nečega lakše to je zato što u svijet šaljem još jedno zdravo srce.
Ako sam zbog nečega ponosna, to je zato što si moja, a uvijek svoja, od zvjezdanog praha sazdana.
Tvoja zemaljska majka.
-Aleksandra Vujisić (iz rukopisne zbirke “Pisma svijetu”; autorska prava su zadržana).
