Oglasili smo stan na prodaju. Posle višemesečne agonije ubeđivanja sa tatom, odlučeno je. Naravno da je Irena bila ona koja ga je uverila. Mene verovatno nikad ne bi poslušao. Ko još sluša šta Bojana ima da kaže?
Otkad je mama umrla, niko.
Vreme je da se krene dalje
Frizerka je petnaest minuta pasionirano pričala o razvodu svoje sestre mušteriji pre mene. Sedela sam na fotelji sa prošlogodišnjim časopisom u krilu i čekala svoj red na šišanje. Irena mi je preporučila salon: malo više priča, ali odlično šiša, veruj mi.
I ja sam verovala. Prvi deo, ovo o pričanju, pa… bilo je očigledno. Još da vidimo da li ume s makazama kao s jezikom. Isključila sam ton i mislima otišla do stana – šta sve treba još urediti i pripremiti pre nego što agent za nekretnine dođe ove nedelje?
Posle frizera idem da pronađem jeftina ogledala za kupatilo. Ono staro je bilo izgrebano i jednostavno nije više bilo dobro. Znala sam tačno šta želim: isto okruglo, samo bez rama, sa LED svetlom. Kupatilo je bilo relativno novo, trebalo nam je otmeno i jednostavno ogledalo, kao pečat. Želela sam da malo još doteramo sve, tako da možemo brže da prodamo stan.
Sledeće je bilo ogledalo u hodniku i staze u kuhinji. Irena je mislila da unajmimo nekog da očisti sve, ali sam preuzela to na sebe. Imamo para, Bojana, zašto bi ti to radila? Pitala me je kao da ne shvata.
Bilo je čudno – doterati sopstveni dom da postane nečiji tuđi dom. Ali jednostavno je bilo tako, vreme da se krene dalje. A ne možeš da kreneš dalje ako prepustiš nekom drugom da počisti život posle tebe.
Nisu se na svetu rodile dve tako različite sestre bliznakinje
Irena je uvek bila ona praktična u porodici. Njena je ideja bila da se stan proda iste jeseni, pola godine pošto je mama umrla i kad smo shvatile da tata tamo nije prespavao nijednu noć od sahrane.
– Pa čekaj, ko je u stanu?
– Kako ko je u stanu? Pa niko! – viknula mi je Irena u slušalicu.
– Mislim, ne ko je u stanu, nego, gde spava tata?
– Malo u babinoj i dedinoj kući, malo tamo na reci u kolibi.
– Je l’ ti to ozbiljno?
Bilo mi je teško da poverujem da je naš otac, večito namršten i podsmešljiv otac, onaj isti što se mami rugao zbog preosetljivosti, odjednom tako mekan. Toliko mekan da ne može da prenoći u stanu u kom nje više nema. Irena i ja smo već godinama živele u Beogradu, posle studija se nismo ni vraćale u Niš. I nekako, češće je mama dolazila nama u posetu, da se vidimo, da nam ponešto pomogne. Tako je taj stan u kom smo odrasle, na periferiji grada, postao samo stan na periferiji grada u koji retko odlazimo.
Irena je bila oštra.
– Ja mislim da se to proda. Ako on već ne može da sedi tamo, mislim, šta sad, da zvrji prazno?!
– Ma, ne, kako?! Pa tu su sve mamine stvari! – instinktivno sam podigla glas. I Irena nije to više pominjala – do sada. Sada kad je mama već četiri godine bila tamo negde, u nekim nama neznanim prostranstvima, kako sam verovala. Sada kad je mama već četiri godine mrtva, pokopana na gradskom groblju, kako je govorila Irena.
Mislim da se na svetu još nisu rodile dve tako različite sestre bliznakinje! Ovo su doslovce bile reči naše majke, nežne kao lala, kao bilo koji cvet koji se pogne pod kišom do zemlje. Isto onako kako se ona pod nju podvukla.
Različite ili ne – došle smo na isto. Ubeđujemo tatu da prodamo stan u kom smo odrasle.
Tu niko ne živi godinama
Frizerka obigrava makazama i češljem oko moje glave i po treći put me pita jesam li sigurna da sam Irenina sestra bliznakinja (kao da bi neko zaista tako nešto lagao!). Klimam, stisnutih usana i razmišljam o tome kako će popodne doći moler, kako moram da odložim dubinsko čišćenje garniture i da angažujem nekog da pregleda cevi za svaki slučaj.
– Mnogo se mi trudimo oko stana koji će novi vlasnik svakako da renovira, Bojana! – kao i uvek Irena je htela da uhvati neku krivinu, pa je telefonski iz Beograda diktirala tempo uređivanja i prodaje stana.
– Pa moramo da sredimo ako želimo da iko kupi po ovoj ceni, Irena. – ubeđivala sam je, a zapravo sam ubeđivala sebe.
Da, tu niko ne živi godinama.
Da, svima će nam koristiti taj keš, da se obe skrasimo i skućimo.
Da, i tati će biti bolje ako ne mora jednom nedeljno da obilazi taj mauzolej nekadašnjeg života.
Da, da, da, samo su se nizali dokazi “za”, ali je tu stajalo to jedno malo “protiv”, onaj deo mene koji je želeo da tim novim kupcima pokaže kako je to bilo dom jedne porodice. Nekad. Pa sam satima razgledala gde se najpovoljnije može pronaći kupatilska galanterija, da li se isplati zameniti tepih dnevnoj sobi ili staze u hodniku, krečenje ili gletovanje, pozvati vodoinstalatera, električara… Lista obaveza se produžavala toliko da sam se pitala je li ja to žurim ili odlažem da prodamo stan.
Tu niko ne živi godinama bio je glavni Irenin argument kojim je na kraju uverila tatu.
Tu niko ne živi godinama, ponavljala sam sebi kao mantru.
Tu niko ne živi godinama.
Tu niko ne živi godinama.
Mama nije tamo.
Mama nije tamo
I tako sam, usred feniranja u salonu pričljive frizerke shvatila, sve ovo radim samo da ne bih ušla u maminu radnu sobu. Mamina radna soba, to je zapravo bila Irenina i moja soba kad smo bile male. Ali kad smo se obe preselile u Beograd na studije stomatologije, pa onda i apsolvirale i diplomirale, odnoseći jednu po jednu sitnicu, knjige, odeću i albume – majka ju je prilagodila. Unela je prvo sveske i vežbanke svojih đaka, da na miru, bez očevih polušaljivih komentara pregleda pismene zadatke. Onda pletivo i igle, vratila se hobiju iz mladosti – pa je vezla, heklala i plela. Na kraju, jedan je kutak pretvorila u mesto za vajanje. Pravila je šolje i činije od gline u koje je posle sadila cveće i ređala na prozoru i balkonu.
Sve sam mogla da sredim, renoviram i udesim. Da doteram. Ali kako nju da isteram iz te sobe? Irena je predložila prošlog leta da okrečimo i raščistimo, a ja sam – tek sad uviđam – našla na desetine izgovora da se to ne desi. I sada – sada je to neminovno. Sada je jasno zašto se tata toliko mesecima opirao ideji da se stan proda. Šta ćemo sa svim tim stvarima? Šta ćemo sa sećanjima?
Prodaje se namešten stan u Duvaništu, 68 kvadrata.
Ali nigde u oglasu ne piše da je svaki od tih 68 kvadrata uspomena. Da vredi mnogo više nego što tržište nekretnina diktira.
– Ne znam da li mogu ja ovo, Irena. – kucam poruku panično.
– Šta, ne odgovara ti frizerka? – odgovara pitanjem moja praktična sestra.
– Ma ne, frizura je okej, ali stan, mama, njene stvari. Kako ću ja to sad?
– Bojana, mama nije tamo.
Čekala sam neki oštar odgovor, a stiglo je:
– Mama je u nekim nama neznanim prostranstvima, je l’ tako? Idi kupi ogledalo i zovi molera popodne. Dolazim da ti pomognem da sve spakujemo.
Nisu se na svetu rodile dve tako različite sestre bliznakinje koje se ovoliko vole.
Vreme je da se krene dalje.