Postoji jedna poznata fotografija Alena Delona iz 1967. godine.
Kasnije je Fejtful rekla kako joj se Delon nije dopadao, ali je potvrdila da je Džeger bio izuzetno ljubomoran.
Kako god, teško je zamisliti da je postojao neko ko je, makar i na djelić sekunde, mogao nadmašiti Džegera u takvom trenutku, ko je mogao privući poglede i Fejtful i novinarskih kamera na sebe. Ali, upravo je to bio Alen Delon, u svojoj zapanjujućoj, gotovo vanzemaljskoj ljepoti. Bio je jedna od najljepših, ako ne i najljepša muška zvijezda u istoriji kinematografije.
Delon je imao hipnotišuć izgled, koji je mogao ukazivati na nešto tajanstveno, ranjeno, možda i zlobno. Bio je umnogome različit od holivudske ljepote Pola Njumana ili Roberta Redforda. I nikad nije uspio u Holivudu.
Imao je nedostižnu harizmu koja je išla uz njegovu ljepotu, prividnu pasivnost i mirnoću grabljivca. Upravo to su i bili razlozi zbog kojih je dobijao uloge u nekim od najlegendarnijih kriminalističkih filmova tog doba, iza kojih su stajali Rene Klemen, Žan Pjer Melvil i Mikelanđelo Antonjoni. Bio je čvrst momak, a njegovo ga je čvrsto lice i činilo tako egzotičnim u pričama o radničkoj klasi i socijalnim dramama.
Zanimljivo je kako je njegova prva uloga bila 1958. u krimi filmu u kojem je glumio kolegu Žan Pola Belmonda (“Sois Belle et Tais-Toi”). Za njegovu je karijeru bio revolucionaran nastup u Viskontijevom filmu “Rocco e i suoi fratelli” (1960), u kojem glumi brata koji dolazi u Milano kako bi sa svojom porodicom započeo novi ambiciozni život u središtu progresa. No, završava tragično, žrtvujući svoju dobrobit za sopstvenu braću – pogotovo u bokserskom ringu u kojem će to lijepo lice ubrzo stradati.
Glumio je naočitog Tankredija u Viskontijevom “Leopardu” (1963).
Njegova najvažnija uloga došla je tri godine ranije. Istovremeno kada je glumio Roka, tumačio je i lik Toma Riplija u “Plein Soleil”, Klemenovoj adaptaciji “Talentovanog gospodina Riplija”. Delonov Ripli potret je Dorijana Greja muške ljepote i beskrupulozne odvažnosti, bez griže savjesti. Ovo je čovjek, pomislite, koji je navikao da ljudi imaju pokorno strahopoštovanje prema njemu, sa đavolskim uvidom u to kako taj magnetizam može iskoristiti da manipuliše i prisili ih na bilo šta.
Bio je relativno hladan i samokontrolisan u psihološkom trileru “la Piscine”.
No, Delonova slika postala je naročito grandiozna nakon nastupa u Melvilovim kriminalističkim slikama. Glumio je u “Le Samourai”, “The Red Circle” i potcijenjenom “Un Flic”. U prva dva filma bio je negativac, u trećem policajac, ali uvijek sa tom ravnodušnošću, zagonetno zatvorenom prisebnošću.
Ipak, moj glas za najveću Delonovu ulogu, za najveće dostignuće u njegovoj karijeri ide Robertu Klajnu iz “Mr. Klein” (1976). Delon je bio i producent tog filma, koji će u Kanu izgubiti od Skorsezeovog “Taksiste”. Sjajna je bila ta uloga bogatog trgovca umjetninama, koji dane u okupiranom Parizu provodi sa lijepom ljubavnicom i elegantnim krugom prijatelja. Sa nacistima nema većih problema – štaviše, od njih ima koristi. Kod njega dolaze uplašeni Jevreji koji mu nude slike kako bi skupili novac za bijeg iz Francuske, a Klajn koristi njihov očaj kako bi spuštao cijene.
Ali, tada mu na vrata počinju stizati jevrejski bilteni – očito u Parizu postoji još neko sa njegovim imenom, ko je Jevrej. Da li je to greška ili ga neko želi diskreditovati? Klajn odlazi u policiju, ali brine da će tamo pomisliti da je on Jevrej. Njegovi problemi sa administracijom eskaliraju, a na kraju ga odvode u masi, što je jedan od najuznemirujućih i najvjerodostojnijih prikaza te sramne francuske epizode.
Baš kao i ubica u “Le Samourai”, Klajn je tajanstven i povučen. Genijalna je njegova sekvenca u kojoj ponizi jevrejskog kupca snizivši cijenu slike, nakon čega mu ovaj pokazuje bilten – onaj koji i njemu stiže na vrata. Fascinantan je način na koji Delonovo lice u toj sceni titra od straha, zaprepašćenja, gađenja, panike i jasnog osjećaja da bi odavanje bilo kakve emocije bilo poraz. Na neki način, to je Delonovo remek-djelo.
Delonova karijera bila je plodonosna, a i kasnije je imao mnogo zapaženih uloga. Treba istaći, recimo, ostarjelog i zajedljivog Barona u “Un amour de Swann”, iako u toj ulozi nije bio sasvim opušten.
U pozno doba, Delon je postao ozloglašen zbog jezivog divljenja krajnje desnoj politici Nationalnog fronta, ali i zbog odvratnih komentara o šarmiranju žena. Ali, za političke je stavove uspio da se iskupi.
Alen Delon bio je ikona i simbol izgubljene ljepote šezdesetih.
