Glumica Milena Radulović progovorila je o svom iskustvu seksualnog zlostavljanja koje je doživjela kao učenica škole glume Mike Aleksića sa 17 godina. Iako je prošlo osam godina od tada, odlučila je javno iznijeti svoju priču tek kada je bila spremna, čime je otvorila prostor i ohrabrila mnoge druge djevojke da progovore o svojim traumama.
Njen slučaj postao je simbol borbe protiv seksualnog nasilja, što je dodatno istaknuto i otkrićima o zlostavljanju u drugim institucijama, poput “Petnice” i jedne škole jahanja. Iako je Milena dobila podršku mnogih kolega, bilo je i onih koji su sumnjali u njenu priču, a neki su stali na stranu njenog zlostavljača.
Milena je sada na čelu borbe koja traje već duže od 1380 dana, noseći teret teškog iskustva kako bi budućim generacijama omogućila život bez straha.
U početku su se osvrnuli na to ko je Milena danas, koliko ju je promijenilo sve to kroz šta je prošla i kako još uvijek pronalazi sav taj optimizam i snagu za isti.
– Mislim da se moj život nekako radikalno promijenio nakon tog istupanja u javnost. Što moram da priznam da mi nije bilo baš najjasnije da će se dogoditi. Nisam to očekivala. I nekako je odgovornost postala mnogo veća, i kao što sam već jednom tako naglo odrasla, čini mi se da sam i kroz to naglo odrasla. Imam veliki utisak da gdje god se nalazimo na tim konferencijama i generalno kad me ljudi vide da mi kažu “bože kako si mlada”. Niko nije očekivao da sam uživo ili kad razgovaraju sa mnom ipak kao neka mlada djevojka. Znači nekako me je svijet doživio, i odgovornost je bila ogromna za to što sam uradila, da sam odjednom kao iz neke djevojke i glumice postala žena koja je jedna vrlo odgovorna i važna društvena ličnost. U nekom trenutku je to donijelo čak i neke strahove, bit ću potpuno iskrena u smislu socijalne anksioznosti, “da li sam sve rekla kako treba, da li treba ovo da kažem, da li ne treba sad ovo da kažem”. Znači vrlo me onako preopteretilo, rekla je ona.
Milena Radulović opisuje kako iako je njen govor bio znak oslobođenja, osjetila je pritisak zbog toga što se svaka njena riječ analizirala i prenosila u medijima. Umjesto prave slobode, osjetila je određenu stegu jer su ljudi očekivali da se ponaša na određeni način, bez grešaka. Gledajući unazad, smatra da nije pogriješila, ali taj proces ju je koštao spontanosti, veselosti i opuštenosti.
Taj optimizam dolazi iz spoznaje da su njenom pričom pokrenute velike promjene.
– Vidim da su žene i da je društvo, a time mislim i na mnogo muškaraca, bilo spremno da se sve ovo desi. Jer jedna stvar je taj potez koji sam ja morala da uradim zbog situacije u kojoj sam bila, koji se pretvorio u neki revolucionarni potez, ali sve to ne bi moglo da se desi da svi vi okolo niste bili spremni i to sve čekali. Bilo je samo pitanje trenutka. Znači kao da je sve bilo spremno i čekalo samo taj trenutak. I onda sam se ja nekako sa svima vama osjetila sigurno u tome jer nisam prošla kroz neku tabloidizaciju bez ikakvog smisla. I optimizam nalazim u tome što vidim da su se dogodile promjene, vidim koliko se o tome priča. Vidim kroz djecu oko sebe koja sada imaju 12, 13, 15 godina koliko one mene pitaju koliko su one to propratile. I onda nekako sve to što se dogodilo i to jedno jedinjenje žena kroz nešto što sam ja započela, meni daje taj optimizam. Ja nisam sama i mi nazad ne idemo. Mogu da se protive koliko god im je drago, ali neće uspjeti, rekla je Milena.
Razgovor se osvrće na to kako je Milenin slučaj prerastao njeno lično iskustvo i postao simbol šire borbe protiv seksualnog nasilja. Uz Milenu, istupile su i druge žrtve, uključujući Anđelu i još 15 djevojaka, od kojih su neke bile maloljetne. Ovaj veliki slučaj utjecao je na mnoge žene koje su se osjetile ohrabrenima da prijave vlastita iskustva, iako je teško procijeniti koliko je to ljudi. Zanimljivo pitanje je kako djevojčice gledaju na sve ovo – što ih zanima i kako doživljavaju situaciju iz svoje perspektive.
– Pitaju me svašta. Posljednje me pitala jedna mala djevojčica, pročitala je sve to što se desilo i onda mi je rekla, znaš li da ima puno ljudi koji tebi na internetu ne veruju? I onda smo zapravo pričale o tome. I pitala me kako se to desilo. Također jedna je, sada već djevojka, u prvom srednje imala da za sastav napiše temu “u tuđim cipelama” na šta je ona napisala priču iz pozicije svega što je čula od mene, pošto se poznajemo, i svega što je vidjela kroz mene i taj sastav je, koliko znam, strava prošao, rekla je Milena.
Milena opisuje kako je podrška njene majke, koja ju je ohrabrivala da se fokusira na dobre aspekte i ljude u svom životu, bila ključna tokom teških trenutaka. Iako mnoge žene strahuju od osude i nepovjerenja kada javno progovaraju o traumama, Milena se osjećala spremnom jer je čekala pravi trenutak – prošla je ozbiljnu terapiju i razgovarala s porodicom prije nego što je prijavila svoje iskustvo policiji. Terapija joj je pomogla da jasno verbalizuje svoje iskustvo, odgovori na teška pitanja i bude spremna za suočavanje s javnošću.
– Ona mi je rekla “nemoj nikako da nasjedaš na priče, kad te budu pitali za sve te loše stvari, koje će se komentarisati i koje će se desiti, pored ovoliko dobrih, ti pričaš sa ovima koji su te razumjeli, koji pričaju tvoj jezik. Sa njima jedino i možeš”. I to je zapravo velika, velika istina. I to je neka moja, da kažem, agenda sada u javnom životu, vezano za sve. Ja ne mogu da natjeram nekog, ni da mu budem interesantna, ni da mi veruje… Znači, ništa ne mogu. Tako da ja mogu samo da budem to što jesam i da komuniciram upravo sa onim ljudima koji žele da komuniciraju sa mnom. Tako da je to nešto što je dosta bio vrijedan savjet za mene u tom trenutku, navela je ona.
Milena Radulović govori o tome kako se nosila s nepovjerenjem koje je doživjela na početku i kako se borila sa psihičkim pritiskom, depresijom.
– To što se dogodilo iza sveg tog izlaska u javnost je bilo nešto mnogo stresno i mnogo veliko u mom životu i bilo mi je mnogo važno jako dugo da to uradim. Jako dugo sam se borila i željela to da uradim. Tako da, konkretno baš u tom trenutku, ja se uopšte time nisam bavila. Uopšte ne znam, ja sam toliko jedva stigla do kraja tog puta, da je za mene to tada bilo potpuno sekundarno. Sve je nekako to išlo u raskoraku toga kako su ljudi to doživljavali i na kom sam mjestu ja bila u tom trenutku. Ja sam se osjećala da svako ko mi ne vjeruje, da taj ne vjeruje u to da postoji jedna škola u kojoj se tako nešto događa, da ne vjeruje u to kao u pojavu, a to je zapravo ozbiljan problem, istakla je Milena u podcastu Oslobođena.
Milena Radulović osvrće se na težak proces suočavanja s nepovjerenjem i reakcijama drugih nakon što je progovorila o svom iskustvu. Bilo joj je strašno da ljudi ne razumiju ozbiljnost situacije, već su se fokusirali na nevažne stvari, kao što su njen izgled. To ju je zabrinjavalo jer takav stav omogućava da sistem nasilja ostane prisutan.
Naročito je bolno bilo suočiti se s nepovjerenjem nekih roditelja djece iz iste škole glume, što razumije kao obrambeni mehanizam – lakše je ne vjerovati nego preuzeti odgovornost za to što nisu primijetili šta se dešavalo. Milena ističe da je teško priznati sebi da si bio žrtva, jer to izaziva osjećaj slabosti i krivice. Ona također napominje da istinske žrtve rijetko žele isticati svoju poziciju žrtve jer je to emocionalno teško i bolno.
Što se tiče suđenja, kaže da je sud odlučio da bude otvoreno za javnost i da je sporo zbog tromosti pravosudnog sistema.
– Mi imamo jednom mjesečno ročište. Sada eto imamo dva puta, ali to je sada, od prije tri meseca. Sada ulazimo polako u januaru, u četvrtu godinu procesa. Ali sudski proces do sada traje već tri godine. I to jednom nedeljno po tri i po sata. Ukoliko se optuženi ne pojavi, ročište se ne održava. Naravno da s obzirom na to da se brani sa slobode, da mu se to najviše isplati. Jer bolje mu je da sjedi kući nego da sjedi u zatvoru. Tako da on preskače ta ročišta i tako se to prenosi konstantno. I prenosi, i prenosi. I ne nazire se kraj. Ne znam, prije sam u jednom trenutku rekla da samo ovi astrolozi znaju. Tako daj da vidimo šta kaže numerologija, dodala je ironično Milena.
Milena Radulović objašnjava da joj se i danas javljaju djevojke i žene sličnih iskustava, jer im pruža osjećaj razumijevanja i podrške, što često nedostaje u sistemu. Ljudi radije razgovaraju s njom jer je pojedinac kojem mogu vjerovati, za razliku od sistema koji je trom, dugotrajan i često ne pruža brzo olakšanje. Za žene je lakše obratiti se osobi koja može pružiti trenutnu podršku i empatiju, dok se sistem doživljava kao veliki, zahtjevan proces.
Podcast Oslobođena slušajte i gledajte svakog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcasts, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 23.15 sati na O kanalu.
