Mama je imala haljinu za specijalne prilike. U ormaru je stajala godinama okačena o ofinger. Teget plava, sa srebrnom kopčom na tankom kaišiću. “Kad pođem negde”, govorila je. Nikad nigde nije pošla. Nijedna prilika nije bila dovoljno specijalna.
Bile smo tinejdžerke sestra i ja kad je zbog te iste haljine u kući izbila revolucija. “Zašto mi ne daš, ti je nikad ne nosiš?!”, sestra je uvek bila glasna, oštra, otvorena kad napadne, poput osice. Sećam se, silno je želela da je obuče za neki Doček Nove godine – a mama se nije dala. Krajnji argument je bio: prošle štikle si mi upropastila, haljina ne mo že. Tako je i razložila te reči “ne mo že”. Tačka. Neumoljiva.
U tom trenutku moja sestra nije mogla da zna kako će nekih dvadeset godina kasnije, majka u bolničkom krevetu reći: trebalo je da ti dam za onu Novu godinu da obučeš haljinu. Ali nisam mogla, za mene je to tada značilo da sam STVARNO odustala od boljeg života.
Bolji život – da ga zgrabim poput tigra
Kada je moj verenik došao sa predlogom da iznajmimo luksuzan auto za venčanje, nešto je u meni glasno uskliknulo: ne glupiraj se, Staša! Njemu sam rekla: “Šta fali našem autu?” Nemanja je mislio da se šalim i dok sam se okrenula već je na stolu bila velika brošura sa svim detaljima. Iznajmljivanje limuzina sa vozačem je sjajno za putovanja, svadbe, lux putovanja – prava stvar za nas. Ali ja nisam mogla da se oslobodim osećaja da ja tu nešto radim pogrešno. Kako sad odjednom da iznajmimo elegantan auto?
– To ti je kao u onoj pesmi “hoću bolji život da ga zgrabim poput tigra”. Ako mene pitaš, ja bih iznajmio moćan auto samo s tobom da se vozim ceo dan po Beogradu ili gde voliš. Da odemo na Frušku goru, do sela tvog dede, ma da l’ je važno?! A kamoli za svadbu! U stvari, ‘ajde to da uradimo! Da iznajmimo auto pre, da vidimo kako nam se dopada? Dođi da vidiš njihov sajt.

Nemanjin entuzijazam je uvek zarazan, ali ovog puta nisam mogla da se prepustim. Kako sad odjednom sva ta lakoća? Odakle da počnem? Ne mogu ja to…
– Staša, pa ovo je stvarno posebna prilika! Opusti se.
I tu sam shvatila – odrasla sam čekajući te posebne i specijalne prilike. U iščekivanju nečeg specijalnog, ništa nikad nije bilo dovoljno specijalno. Pa ni moje sopstveno venčanje.
Zaslužuješ lakoću i život sada – svakog trena
Zbunjeno i isprekidano sam pričala sestri o svemu. Detalj po detalj. Vozilo je ovakvo, šofer može da dođe po nas, možemo da izaberemo šta hoćemo – LUX ili premium klasu za svadbu, ako bismo na put, postoji i business klasa. Nemanja se bolje razume, moje je samo da pristanem. A ja ne mo gu. Tako sam razložila: ne mo gu.
Možda je bilo nečeg baš u tom mom načinu na koji sam izgovorila ili je moja sestra odavno znala ono što ja sebi nisam htela da priznam. Tek – dogodilo se. Sela je ispred mene i samo tiho rekla: “Moraš da pustiš.”
“Anja, nisam došla da mi budeš lajf kouč. Samo da ti ispričam.”
“Znam da nisi, ali želim da ti kažem. Kao sestra, ne kao terapeut – moraš da pustiš.”
Tema “puštanja” i “prepuštanja” je stalno iskrsavala na našem sestrinskom dnevnom redu. Jednom odgovorna uvek odgovorna starija sestra – tj. ja – jednostavno je i dalje, brinula o svima. Starala se da svi budu dobro. Da je svima sve na mestu. A za mene, pa kad dođe vreme, opustiću se. Staviću omiljeni parfem “kad pođem negde”, obući ću elegantan komplet “za posebnu priliku”, kad je možda rođendan ili Nova godina.
“Svesna si, samo priznaj sebi, evo meni i ne moraš. Ali eto, zapitaj se, šta dobijaš time što živiš na isti način kao mama?”
“Kako to misliš?!”, uvredila sam se.
“Tako lepo, čekajući da živiš. Stvarno. Zaslužuješ život i lakoću sada, svakog trena.”
Lakoća nije moja stvar, nekako
Kako je to moguće da u jednom trenutku otkriješ, zbog eto običnog slatkog verenikovog iznenađenja – da živiš u grču, da nisi budan u stvari? Nisam imala snage da se zapitam naglas, jer sam znala da će Anja odmah krenuti u analizu i pronalaženje rešenja. Nije mi bilo do rešenja – previše sam se plašila.
“Lakoća nije moja stvar, nekako.”, promucala sam.
“Naravno da jeste. Samo si lojalna. Držiš se grčevito za tu ideju da ne zaslužuješ, da mora teško, jer ako nije tako, ko si onda ti? Šta si radila dosad? Šta bi mama rekla? Ja ću da ti kažem šta bi mama rekla! Obuci tu haljinu!”
“Molim?”
“Figurativno, Staša, figurativno. Ako hoćeš bukvalno, onda se pusti. Priušti sebi taj luksuz ne limuzine na svadbi, već idite i na tu probnu vožnju do Fruške gore ili Avale. Samo se prepusti.”
“Lakše je reći nego učiniti.”
“Ništa odavno gluplje nisam čula”, smejala mi se sestra.
‘Ajde da uzmemo neki dobar auto
Ima nečeg posebnog u energiji, u nama, u duši, ako hoćete – kad spoznate nešto, onda se ceo svet udruži da vam to i potvrdi. Od momenta kad sam shvatila da se “čuvam za specijalne prilike” sa svih strana su do mene dopirali znaci koliko to ne treba tako da bude. Reklame, pozivi prijateljica na večere, Nemanja koji priča o limo servisu i povoljnim cenama. Odjednom mi je bilo svega previše.
“A kaži mi sad, eto, da je mama nosila tu haljinu svaki put kad joj se ćefnulo, kako bi onda bila posebna?”
“Ti me to ozbiljno pitaš?”, sestra je podigla obrve.
“Pa pitam.”
“Pa da odgovorim onda. Možda haljina ne bi bila “posebna” kao što ti kažeš, ali bi se ona svaki put osećala posebno. Isto kao ti i taj auto. Možda nećeš svakog dana angažovati šofera, ali zašto da čekaš neki specijalan dan da to uradiš? Zar ne bi samo iznajmljivanje limuzine učinilo priliku prilikom? Svaki je dan specijalna prilika, Staša, samo treba da izabereš tako da posmatraš stvari.”
“Kao u pesmi, ja hoću bolji život da ga zgrabim poput tigra?”
“Samo ga zgrabi! Svakog dana!”