Koliko puta, samo u zadnjih desetak godina, smo svjedočili upadanju neubrojivih roditelja u škole i divljanju pred djecom?
Koliko puta smo čitali o napadima na učitelje i nastavnike?
Koliko incidenata pobrojali?
Koliko njih su mediji pobrojali; kolike tek nisu?
Koliko ima da smo prosvjedovali “Za sigurne škole”?
Koliko smo samo molili, kumili, pisali, samo ovdje u grupi, tražili, dokazivali, argumentirali?
Koliko puta sam završavao tekstove upozorenjem da je ignorancija Svetica put ka katastrofi i da će doći do ovoga?
Jesu li odgovorni išta naučili iz slučaja “Ribnikar”?
Koliko puta su učitelji i nastavnici upozoravali na toleriranje nasilja; vrhuška je odgovarala edukacijama i preventivnim programima, prevencijama i radionicama.
Hebale vas edukacije i preventivni programi; ovo danas vaša je krivica i vaša odgovornost!
Skupo je uložiti u sigurnost škola, skupi su vam zaštitari?
Ministre, koliko košta život djeteta?
Imaš li snage stati pred njegove roditelje, pogledati ih u oči i ne skrenuti pogled; možeš li biti toliko čovjek?
Kad je vršnjak ovog današnjeg ubojice propucao zgradu Vlade, sutradan je Markov trg bio zatvoren i nabavljena blindirana vozila, ali skupo vam je uložiti u sigurnost škola?
Cijenu toga, ministre i cijela Vlado, plaćaju djeca ove zemlje.
U vašem okljaštrenom vrijednosnom univerzumu nema nikog i ničeg osim vas, vaših šupljih glava, šupljih duša i punih novčanika; ubili ste obrazovni sustav i taj zadah smrti i raspadanja širi se školama odavna.
Upozoravali smo; niste htjeli čuti.
Sad mi ne želimo slušati vas i vaše licemjerno naricanje; želimo ostavke.
Sramite se, bijednici!
Piše: Žukov
