Ako je suditi prema „najreprezentativnijem“ mjernom instrumentu današnjice, statusima na društvenim mrežama, oni naši pravi statusi – u svom zaboravljenom izvornom značenju društvenog položaja na ljestvici odgovornosti, saosjećajnosti, filantropije i generalno ljubavi za sve što živi, diše ili tek postoji – mogli bi se ocijeniti čistom peticom!
Svi se po cijeli dan, sa svojih trosjeda, hrabro borimo za neka tamo prava, podjednako ljude, zlatne ribice i maslačke.
Od ranog jutra, sve u skladu sa rasporedom informativnih emisija na televiziji i boostovanim prioritetima na pomenutim mrežama, uredno lelečemo nad tuđom bolesnom djecom, apelujemo na slanje sms poruka, zgražavamo se nad odlukama političkih „komesara“ i pratećim osvetničkim raspoloženjima, pa tako do podne ne damo djecu u rat, od podne ne damo vakcinu u dijete, a predveče vagine popovima, pa sutradan jovo nanovo.
I sve mi bude milo i oko srca toplo kad vidim okružena kakvim Mahatmama, Majkama Terezama i ljekarima bez granica, u blaženom neznanju živim.
Prava budalica.
Iako, ko bi se nadao od odrasle, vječito ironične i nad sveopštom ljudskom brižnošću, zgađene žene, čija je profilna slika oprana kroz deset filtera, da nije svjesna da većina tih ljudi jednakom predanošću šminka svoje zabrinute rečenice. Svi ti divni, nefotošopirani, bogobojazni, za suštinu i narod podjednako zabrinuti ljudi.
Prosto da poželite da vam se sloši pa da vas takvi spašavaju.
Kada bi stvar slošavanja još nudila i mogućnost da izaberete, ne samo pred KIM, nego i GDJE bi vas nevolja mogla snaći, sigurno bi birali neko brižnim ljudima prenapučeno mjesto. Realno, ne računajući trotoar ispred zgrade hitne pomoći, gdje bi poželjeli da otresete u nesvijest, da na vas nasrne lopov, da vas poganja bijesan pas?!
U po centra grada, jel’ tako? Jer, teško da možemo praviti procjene u kojim ulicama žive bolji ljudi, i da li ispred zgrade biblioteke prolaznici radije pomažu narodu nego ispred sportske kladionice, pa ko veli, tom hazarderskom logikom, ideš na sigurnu kvotu – gdje je više ljudi, valjda je i više dobrih ljudi, dok su u slijepom sokaku, šanse poprilično loše.
E tako se i desilo. Našla sam se u savršeno reprezentativnim eksperimentalnim uslovima za izložiti se pomoći čovječanstva.
Bilo je to u ovoj zemlji seljaka na Brdovitom balkanu, prije nekoliko dana, nekog januara, u četiri sata popodne, u tzv špici, i u (rječnikom prodavaca nekretnina rečeno) strogom centru “GRADA” Banja Luke, ispred p'o Boske, kada je neka nesrećna djevojka, na tri koraka ispred mene dobila napad epilepsije.
Vratimo se za trenutak, korak unazad. Tu, između mene i pomenute djevojke stoje druge dvije djevojke (u šarenim papagajskim bundicama, što navodim ne zbog, ubijeđena sam, visokog stepena korelacije između šarenih bundica i gluposti, nego da lakše zamislite prizor).
U momentu kada je napad počeo – koji, naravno ne izgleda lijepo, sram bilo napada da tako izgleda u po bijela dana – papagaji se hvataju za ruke, počinju vrištati, okreću se da pobjegnu, ali kako se nalazimo u hodniku snijega okruženi prtinama sa obe strane, nemadoše izbora, nego mene gurnuti u snijeg i pobjeći glavom bez obzira, da kojim slučajem vrag i u njih ne uđe. Jer šta su drugo mogle pomisliti one, koje smatraju da će bježanjem spasiti sebe, nego da se njoj dešava nešto što ih može ugroziti, ukoliko stoje previše blizu. Možda ih je nekad neko tješio govoreći da nisu one krive što su glupe, jer je glupost prelazna, pa biće da su se negdje, tako plahe i neoprezne, glupošću zarazile, te pomisliše da je to slučaj i sa svim ostalim bolestima.
(Pomno opisujem njihovo ponašanje, kao što ću i ostalih aktera, jer opisivati sam napad epilepsije nije moguće u granicama koje ne bi uvrijedile svaku osobu koja je napad ikada doživjela, pa to i neću učiniti.)
Onoliko brzo koliko je moguće sa prtine dokotrljati se do osobe koja pada tri metra dalje, trudila sam se da uradim jedino što je bilo moguće, da bacim torbu na vrijeme da ona ne razbije glavu. Desetak minuta koliko je napad trajao, u pokušaju da je spriječimo da se povrijedi bacajući se po pločniku, i ne uguši sopstvenim jezikom i pljuvačkom, kraj nje smo klečali samo jedan čovjek i ja.
Svih ostalih, kako se meni u tom momentu činilo, pet miliona ljudi, stajalo je u koloseumski uredno formiranom krugu i posmatralo šta se dešava. Neki su, takođe pobjegli, neki su stajali i krstili se, neki su podvriskivali i coktali, odmahivali glavama – dakle snebivali se.
Snebivanje je, inače, maksimum napora koji u praksi možete očekivati od onih koji se u teoriji (garantujem iz ličnog iskustva) inače itekako zalažu. Ama nije potrebno ni da izgovoriš dijagnozu, eto te već u raljama iscjeliteljske odiseje, slušaš pregršt paranormalnih preporuka, sa sve ljekovitim karanfilima, indijskim glistama, romanijskim gljivama… Navalentni su ti ljekari bez granica i trgovački putnici, kao da oni lično imaju neki procenat od tih sveiscjeliteljskih glista i vrganja!!!
Da se vratimo na praksu.
Iako je u toku trajanja napada bilo više nego očigledno da nas dvoje ne možemo sami da držimo djevojku, ne ostavljajući mjesta pretpostavkama, glasno sam rekla: pomozite mi, ne mogu je držati! Međutim, niko ni da mrdne.
Sve sam ovo već ispričala na svom fb profilu i dobila sljedeće pomena „vrijedne“ zamjerke:
- da pretjerujem, jer ljudi zaboga ne znaju kako izgleda napad, boje se, i slične trice i ku(r)čine…
Nikako to ne mogu uzeti kao adekvatno opravdanje, obzirom da se nakon moje objave javio nemali broj ljudi sa sličnim pričama, u kojima je osoba u nevolji imala, oku prolaznika manje neugodnu nevolju, pa su prolaznici i u takvim situacijama ipak odlučili ostati u svojoj bezbjednoj ulozi: prolaznik.
Konkretno, jedan dedica se vozeći na biciklu iz prodavnice (na guvernali je visila kesa sa zelenom salatom) prevalio u snijeg, jer je saznaće se kasnije upao u hipoglikemijsku komu. Međutim, u nekih sat vremena koliko je, po svjedočenju čovjeka ispred čije kuće se to i desilo, deda proveo ležeći u snijegu – svi prolaznici su, bez izuzetka, zaključili da je on pijan i da mu prema tome ne treba pomoći. Pijan je, nek crkne.
A ovo drugo, epi napad? E to ne znamo šta je, nek crkne.
A nešto treće? E to nas ne zanima, nek crkne.
- drugo opravdanje za nepomagače glasilo je: gužva bi napravila kontraefekat
Da, ukoliko neko daje vještačko disanje, svakako je istina da to ne može činiti dvoje ni petoro ljudi istovremeno. Ali ako treba nekome držati glavu, ruku, nogu, donijeti čašu vode, ili jednostavno pozvati hitnu pomoć, o suzdržavanju kao argumentu sramotno je govoriti jer zaista sumnjam da ljudi koji NE PRILAZE da pomognu to rade iz velikodušnosti i uviđavnosti. Tobože su procijenili da je situacija takva da bi oni odmogli, pa čak i ako im kažete: pomozite!
Ipak vjerujem da su razlozi krajnje sebični i primitivni. Oduvijek je opštepoznata stvar da je „sramota biti bolestan“, jer taj besprizornik svojom ranjivošću podsjeća nas ostale da smo smrtni, pa bolje da ga jednostavno ignorišemo. I kamo puste sreće da se to ignorisanje odnosi i na teoretski aspekt. Ali ne.
Zato, opravdajte svoje statuse i pomozite.
Možete nekome spasiti život!
Ne treba da donirate marku. Poziv na broj hitne pomoći je besplatan.
Jedino što trebate je donirati neokretanje glave od osobe kojoj treba pomoć i pola minute svoga vremena da pozovete 124.
Pokažimo humanosti tek hiljaditi dio od onoga što revnosno na dnevnom nivou plasiramo njegujući svoj društveni status i savjest shareovima i lajkovima.
I nikada ne zaboravite – to se ne dešava „drugim ljudima“. To je nečija mama, nečiji brat, nečije dijete, nečiji deda koga čekaju na ručku da donese zelenu salatu što mu visi sa guvernale.
Ne okrećite glavu!!!
To se sutra može desiti vama. I meni. I tebi.
P.S. Ukoliko želte saznati više o načinu da pružite prvu pomoć, pročitajte kratke upute OVDJE i malo opširnije OVDJE!