Piše: Adriana Kušljić Švraka, pedagog i vlasnica Glossa centra
Gledala sam aktuelnu seriju Adolescence i vratila se u one godine kada su moja djeca, pripadnici Generacije Z, bila tinejdžeri.
Tada sam prvi put jasno osjetila da više nisam jedina koja učestvuje u njihovom odrastanju. Nije to bila samo porodica, škola, naši razgovori i pravila koja smo pokušavali zajedno da gradimo.
Bilo je još nešto, nevidljivo, tako snažno i moćno. Nešto što oblikuje njihove misli, vrijednosti i pogled na svijet iz dana u dan tiho, ali uporno. To nešto nije imalo lice, ali je imalo ogroman uticaj. Bile su to mreže, video sadržaji, influenseri, algoritmi, svijet u kojem oni žive, a koji nama odraslima često promiče kao da gledamo u maglu.
Jezik koji koriste bio je drugačiji, brz, kratak, slikovit, često zbunjujući. Ispunjen emodžijima, frazama koje sam morala da guglam. I shvatila sam, ako im ne priđem tamo gdje oni jesu, lako ću ih izgubiti.
Zato sam učila njihov jezik, komunicirala putem Instagramu, gledala njihove storije, slušala čudnu muziku, počela da pratim NBA ligu, bez koje danas ne mogu. Jer kad znaš ko je najbolji igrač Denvera ili Bostona, i ostaneš budna da bi gledala plej-of nekako ti i “Kako ti je prošao dan?” lakše prođe.
Ne da bih bila “cool mama”, već da bih ostala blizu.
Ova serija otvara upravo ta pitanja o kojima često ćutimo. U četiri epizode vidimo ne samo porodicu, već i školu, nastavnike, policiju.
Vidimo sistem koji ne zna da prepozna, ne zna da reaguje. Nastavnike koji su nemoćni, neobučeni, zbunjeni. Školu koja ćuti dok je u učionicama već odavno preglasno. Rroditelji koji su nesvjesni tajnog života svoje djece na internetu i uticaja toksičnih online zajednica.
Ne možemo se praviti da to nema veze s nama. Djeca danas odrastaju u drugačijem svijetu, i mi ih ne možemo zaštititi tako što ćemo taj svijet ignorisati.
Vaspitanje više nije jednostrano, nije dovoljno reći “pusti telefon” i nadati se da će se nešto samo od sebe riješiti. Moramo biti tu, ne samo fizički, već i emocionalno prisutni, spremni da ih čujemo, da ih razumijemo, da ih zagrlimo kad im je najpotrebnije. Moramo im prići tada, dok se još traže, jer kasnije, možda nećemo moći.
