Tvoj djed me zaprosio sa komadićem bombona. 
Nismo imali ništa, kleknuo je i rekao:
Sada nemam ništa, osim ovog bombona, ali ako želiš – sve možemo zajedno izgraditi.
I šta si odgovorila?
Otvorila sam bombon, podijelila ga na dva dijela i pojeli smo ga.
Od tog trenutka dijelili smo sve.
Padali smo, ustajali i gradili.
Zajedno. Prolazili kroz teške trenutke, ali uvijek smo bili jedno za drugo. Do samog kraja.
– Druga su to vremena, bako.
– Vrijeme ne mijenja način na koji voliš.
Promijenilo se to što više nemaš lijepih primjera koje bi mogao slijediti.
Sada se ljudi svega boje.
Ne stupaju u brak jer se boje da neće uspjeti ništa izgraditi.
Čim se posvađaju … odlaze, jer misle da će pronaći bolje.
Uvijek traže savršenstvo, kao da ono postoji.
Nedostaje im osjećaj stvarnosti. Radost u malim stvarima.
Prave velike predstave da bi se pokazali pred ljudima, kupuju prstene od hiljadu eura, rade se napucane video snimke, važno je da je na svadbi vatromet, luksuzna limuzina, najpopularniji bend i najskuplja vjenčanica, a propuštaju se najvrijedniji trenuci.
Oni intimni, koji nosiš u dvoje, samo vas dvoje, za cijeli život.
To im nedostaje, hrabrosti da žive i vole zbog onoga što jesu, a ne zbog slike koju zamišljaju.
