Nekome je mahala nebo do kojeg poleti. Nekoliko kuća čije ukućane poznaje, ulica puna suhog lišća jesenjih boja, mala prodavnica na dnu u koje šalje dijete po hljeb i mlijeko. I svi se dobro poznaju, od kuće do kuće. Zna se kad se ko u svoja 4 zida raduje, kad komšinica čeka muža da iz kafane dođe, čija je kćerka obukla bezobrazno kratku suknju sinoć i koliko često ona prekoputa dođe iz dijaspore. Vode se razgovori, igre, nadmetanja, ali ponajviše tuđi životi, a ponajmanje svoj.
Neko mahale postane sit, neko iz nje izađe, pa makar do opštine da ovjeri papir, ili do pijace srijedom do 1. A neko se u mahali više ne vidi, pa izabere dalji put, koji će ga voditi u neke bolje prilike, tuđe države koje misli da ga jedva čekaju.
Nerijetko se iz bosanskih mahala čuju pucnji svadbarski, ispraća kolona svatova, većinom čudnih, stranih natpisa na tablicama vozila. Oni vode, voze, uvoze ono, što se tamo daleko začelo i odgojilo nije.
U kofer se pakuju nade, planovi, uzbuđenje, ali i tuga. Punimo rupe koje smo godinama kopali ganjajući zlato i novčiće. I odemo. I dobro nam je, dok se oči ljepote ne nagledaju. Dobro nam je, sve dok ispunjavamo požudi želje, vrijedne znoja i umora.
Punimo kesu, sebi, drugima. Šaljemo ocu novac za fasadu, majci da joj se nađe. Živimo do datuma kad u posjet mahali krenemo, pakujući čokolade sa cijelim lješnicima i parfeme nekada nedostižne. Operemo se dobro od govana tuđih taoleta, da niko ne osjeti smrad.
Skrušimo se do zrna malog, pred onima koji su nam dali pidžamu i radno odijelo. Naučimo gdje ide papirić, a gdje flaša i da se po ulici ne baca. Lomimo jezik dok tuđi ne savladamo, iako smo svoj slabo naučili, jer još uvijek neznamo i moremo. Izbjegavamo konflikt, jer smo donji kako god okreneš, a domaćini nas na to itekako podsjete.
Mijenjamo pitu za biftek i losos, čorba nam postaje strana riječ. Sve više ličimo na one, koji su nam po dolasku izazvali šok. Sad uredno vadimo 2 novčića za jednu kafu, koju smo na brzinu ispili, a šoljica na stolu je 5.
Onda nam dosadi losos, jedva ga gutamo. Ni biftek nema neki ukus, kao ranije. One čolokade se istopile čekajući da krenu na put, a tišina glasnija no ikad.
Gledaš ljude koji su na tvom tlu iznikli, kako se bolje snalaze od tebe. Kraj nosa ti prolaze nasmijani, sretni, dok im se ispod usana cakli savršeni zubni niz boje lavaboa, jer sad se može.
Učiš. Učiš o novoj zemlji, novim običajima. Posmatraš ljude i naučiš da nismo svi isti. Učiš da ustaneš jer počesto padaš, a nema nikoga da te podigne, ili ranu na koljenu previje.
Najviše naučiš o sebi. Daleko od svog korijena upoznaš se sa svojom suštinom. Vagaš prihode i rashode, svodiš račune. Sam sa sobom.
Kad se napiješ ptičjeg mlijeka, tek onda vidiš – hoćeš li tražiti meso jednoroga, jer te i taj ukus zanima, ili te ipak više vuče miris majčinih uštipaka.
Ja sam, nekako, više za uštipke.
Samoća je akutna i bezopasna. Usamljenost je hronična i fatalna. Ona bolesti vrata širom otvara, bez šifre i ključa. Bolesti duše. Od takvih se najlaše umire.
Idi, vidi. Probaj, prođi. Promijeni, uči. Hodaj po svijetu, pa barem to bila mahala do tvoje. Vidi drugo i drugačije, upoznaj sebe. Kad narasteš samo će ti se reći gdje pripadaš.
Samo 15 minuta mi je bilo potrebno da shvatim, kako sam došla tamo gdje ne pripadam. Samo 15 godina je bilo potrebno, da vratim dušu tamo gdje pripada.
Od tih 15 minuta do 15 godina, strah me pratio gdje god da krenem. Ostavila sam ga, čini mi se, na autoputu, negdje kod Novske, augusta nekog, neke dvijehiljadedvadesetpete.
Divna si, Slovenijo. Zelena i čista. Hladna ali sjeme u tebi ipak može da proklija. Lijepe su ti planine i rijeke, jezerca i mora. Dobra si, zemljo, kojoj najljepše godine dadoh, ali nisam dobra ja u tebi.
Prljavo si i danas, Sarajevo. I dalje ti smog udišem. Malo se gradiš, malo rušiš. Divno si, ali nisi dobro. Trebat će još mnogo vremena da se zacijeliš… ali znaš, meni si najljepše, jer sam u tebi ja dobro.
Hvala ti što si mi oprostio, što sam te ono jednom ostavila. Zagrlio si me opet. Možda će nam kesa biti puna samo do pola, ali se duša isprazniti ne može, kad vidi da negdje pripada.
Vratila sam se, živote. Tebi, sebi.
