Sara Velaga Drek, jedna od prvih Lolinih autorki, nedavno je objavila knjigu priča pod nazivom Naši ljudi, o svima onima koji su se otisnuli u bijeli svijet u potrazi za boljom budućnošću, pa smo je zamolile da nam odgovori na par pitanja i da Lolinim čitateljakma predstavi svoju knjigu.
S obzirom na to da si sva satkana od riječi i da je pisanje tvoj način izražavanja, knjiga je bila normalan slijed događaja. Kako su nastali Naši ljudi?
Pisanje me oduvijek definisalo i vjerovala sam da je glavni dio mog identiteta upravo to. Papir bi oduvijek trpio ono što i sama ne mogu i ideja o knjizi je kao takva dugo tinjala. Potaknuta direktnim pitanjem i svojevrsnom napomenom od svog muža “Kako će se knjiga zvati?” često sam razmišljala da nemam odgovor na to. Taj papir sa tim pitanjem stajao je u pisaćoj mašini koju mi je poklonio i često bih gledala u njega pitajući se isto i sama. A onda se desio moj potpuni gubitak identiteta odlaskom u Njemačku, gdje je uslijed drugog načina života i promijenjene hijerarhije prioriteta, nestala Sara koja piše, a ostala Sara koja na neki način preživljava svakodnevicu izgubljena među redovima. Tragajući za vlastitim identitetom shvatila sam da je odgovore najbolje pronaći upravo među ljudima. I tako je krenula ideja o “Našim ljudima” kao svojevrsnim kompasom za orijentaciju u svijetu daleko od doma.
Kako si došla na ideju da tema tvoje knjigu budu ljudi koji su se otisnuli u bijeli svijet u potrazi za boljim životom?
Oduvijek su me fascinirali obični ljudi i njihovi životni putevi. Svjedoci smo da su u medijima dominantno priče o odlascima formirane na temelju uspjeha pa tako imamo dva narativa. Prvi je: uspješni ljudi koji su otišli vani, a drugi su oni koji su se vratili. I upravo u tom nekom dijapazonu između dešava se čitava jedna paleta ljudi, koji su otišli, a čiji put nije nužno uspješna priča, niti povratnička. Naši ljudi su obični ljudi iz komšiluka, naših čaršija i sve ih veže jedna nit. Osjećaj doma koji nose u sebi. I kad su daleko od izvorne kuće, naši ljudi su graditelji budućnosti na mjestima širom svijeta.
Koliko te promijenilo to što si i sama morala napustiti BiH, koliko je to uticalo na tvoj stil izražavanja?
Značajno me promijenio odlazak iz BiH. Prvenstveno u pogledu identiteta, a potom i osjećaja koji je negdje ostajao zarobljen u meni. Ko sam ja i koja je moja uloga ovdje? U dominantnoj zapadnoj kulturi gdje je osnovna svrha zarada, ostaje malo prostora za one finese od kojih sam ja satkana. Nedostajale su mi naša kultura, umjetnosti, naši ljudi, često sam se osjećala usamljeno i udaljenost od porodice mi je bila potpuno nova i netipična za mene. Pa sam tako valjda poput djevojčice sa žigicama u nedostatku svega, zapalila šibicu i “stvorila naše ljude” da mi ugriju dušu.
Kako bi čitaoci trebalo da dožive tvoju knjigu? Šta bi ti voljela da u njoj pronađu?
Voljela bih da čitaoci u ovoj knjizi dožive emocije i poprilično sam uvjerena da će tako i biti. Naši ljudi izazivaju suze radi borbi jedne majke poput priče o majci koja je zarad sinovog zdravlja odselila put Švedske. Ali i poput majke u priči “Vraćam se majci u Bosnu” koja je svog sina izgubila na putu ka borbi za bolju budućnost. Teške su to i potresne priče o borbi i osmijesima kojima se prikrivaju suze. Ali tu su i radosne i maštovite priče poput “Sofra u zemlji izlazećeg sunca” gdje pratimo djevojku iz Travnika koja se preselila u Japan, ali i prave priče o prijateljstvu poput “Od malena za sva vremena” i “Dječaci koji su voljeli pozorište”. U ovoj knjizi svako može pronaći dio sebe, ali i veliko ogledalo koje poziva da se borimo i kad to djeluje nemoguće. U priči “Dugujem im sreću” to se naročito vidi u borbi da se živi srećan život zarad uspomene na roditelje. Naši ljudi su meraklije, bauštelci snova i drvo života bez korijena. Naši ljudi su svoji i kad su izgubljeni u prevodu i to je univerzalna emocija koju će svi razumijeti.
Kad možemo očekivati promocije?
Promocije su planirane za kraj marta i zasad su potvrđene tri. Prva je u mom Jajcu u Domu kulture 24. Marta, potom slijedi promocija 25. u Travniku u Rodnoj kući Ive Andrića, a zaokružujem sve sa Banjalukom 26. u Kući Milanovića. U pregovorima su i gradovi u dijaspori o čemu će više biti poznato u narednom periodu.
Gdje se knjiga može kupiti?
Knjiga je trenutno u procesu štampe i biće dostupna za kupovinu početkom marta, ali se trenutno može rezervisati putem sajta nasiljudi.ba gdje se također mogu i pročitati besplatno dijelovi priča.
Važno mi je naglasiti da je ovo knjiga za sve one koji misle da su se izgubili, jer kroz 10 životnih istinitih priča vidimo različite sudbine koji se nalaze na istom putu. I koji nisu odustajali čak ni kad je bilo najteže. Svi smo krenuli pakujući isti kofer, u kojem je najteže bilo sakriti i spakovati tugu.
