Ako ih i danas, desetak i više godine kasnije, još uvijek držite kao ukras na polici, vrijeme je da ih otvorite. Nećete požaliti!
Zatvorite oči i zaustavite vrijeme na trenutak. Prisjetite se svih onih knjiga koje ste morali pročitati po kazni, a onda se ipak ispostavilo da i nisu bile tako loše. Da, danas ćemo o knjigama koje smo nekada čitali po kazni, a trebali smo s guštom. Ako ih i danas, desetak i više godine kasnije, još uvijek držite kao ukras na polici, vrijeme je da ih otvorite.
Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina
Tolstojeva Ana Karenjina – roman u dvije knjige koje čim vidiš, izgubiš volju za čitanjem, barem tako kažu moji đaci. Svoje sam kupila kod neke babuške na izlazu iz moskovske podzemne. Držala ih je uredno složene, jednu kraj druge i dala mi ih za par rubalja. Čuvam ih još i danas, okrenem često prvu stranicu i uživam: Все счастливые семьи похожи друг на друга, каждая несчастливая семья несчастлива по-своему – Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.
Ne znam ruski toliko dobro da bih ju cijelu čitala u originalu, ali svi znamo da je to priča o sasvim običnoj ženi koju srednjoškolci ismijavaju, a muškarci se pribojavaju da se njihova Ana ne pretvori u takvu odmetnicu, sposobnu na preljub i bijeg. Što biste danas rekle Ani, drage čitateljice? Da ostane uz Karenjina jer se na kraju i najljepši princ pretvori u žapca ili da slijedi snove i baci se u zagrljaj Vronskome?
Henrik Ibsen: Nora ili Lutkina kuća
Imam ja drugih svetih dužnosti osim obitelji. Dužnosti prema samoj sebi… spakirala je kofere Ibsenova Nora u istoimenoj drami i otišla u neki bolji život. Ne sumnjam uopće da se u tom životu nije snašla, dapače, postala je žena, a lutkicu bacila u smeće. Lutkina kuća, Kuća lutaka ili Nora sve su to naslovi iste drame koja je nakon prve izvedbe izazvala zgražanje tadašnje građanske klase.
Kako jedna majka može ostaviti muža i djecu i otići pronaći sebe, pitala se tadašnja publika. Kakav to nečovjek moraš biti pa za promjenu misliš i na sebe? Mislimo li na sebe, drage moje? Ili smo i danas, pola stoljeća kasnije, iste lutke koje noću kuhaju sutrašnji ručak, poliraju nokte, čupaju obrve kako bi zadivile publiku u predstavi životnog vrtloga.
Miroslav Krleža – bilo što
Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti! Ako još niste, uzmite Staroga u ruke. Prošećite na Gvozd, zavalite se u njegov naslonjač i uživajte u krležijanskim rečenicama jer one nikada, ali baš nikada ne gube na vrijednosti.
Krležini romani, drame, pjesme, eseji, ma sve što vam dođe pod ruku, neće vas razočarati. Svi pamtimo kako je svitalo na kaptolskom kolodvoru kada se Filip vratio iz lažnog europskog sjaja u svoje panonsko blato i kako je Leone zaklao barunicu kao da ju pita koliko si ljubavnika imala do sada, i kako, kako ti je bilo!
Jiri Šotola i Dorta Jagić
Samo pravi knjigoljupci na prvu će se prisjetiti Šotolinih stihova i njegovog vapaja na kraju pjesme… no za ime boga, i sijed, i sijed ću te voljeti. Malo je stihova na velikim popisima must have knjiga, jedan je od njih svakako češki pjesnik Jiri Šotola, a ja ću ovome svome popisu nadodati Najtužniju-ženu-na-svijetu, ženu svemoćno tužnu, do nevidljivosti, pjesnikinjuDortu Jagić čiji se stihovi čitaju i govore u dahu.
Julijana Matanović: Tko se boji lika još
Uvijek sam se pitala kako to da o velikim ženama pišu samo muškarci, a mi žene u svojim pričama ronimo suze za svim nesretnim ljubavima. Da ne voli lagati, odala bi nam tu tajnu naša najveća živuća spisateljica, Julijana Matanović, ali ovako, morat ćete zaviriti u njezinu knjigu Tko se boji lika još i u njoj pronaći sve one likove koji su vam u srednjoškolskoj lektiri išli na živce.
Čitajte, čitajte, klasike ili neklasike, nije važno!
Ako dvojite što pokloniti prijateljici za rođendan, neka to bude jedan od ovih klasika s popisa, a Genijalnu prijateljicu i Lažni život odraslih Elene Ferrante sačuvajte za neku drugu prigodu. To su knjige o kojima svi naveliko pišu kao o romanima stoljeća, ali mene nisu ostavile bez daha. Dapače, za jednu tako razvikanu trilogiju očekivala sam barem jednu rečenicu na koju ću se nakačiti, ali ju nisam pronašla pa sam ih tužna srca, jer nisam poput drugih normalnih ljudi, odložila na policu čekanja, a možda i zato što svoje genijalne prijateljice već čuvam ispod srca pa nemam mjesta za nove. Tko bi ga znao?!
Čitajte, čitajte, klasike ili neklasike, nije važno! Čitajte ono na što vam srce ustreperi, ne tražite ono što je pisac htio reći, tražite ono što sve te rečenice govore vama i zato sada, s odmakom od srednjoškolskih klupa, uzmite u ruke knjige koje smo čitali po kazni, a zapravo smo trebali s guštom. Vidjet ćete, neloše su!
