Nakon smrti jedne od najvećih glumačkih diva sa ovih prostora, Mire Furlan, njen sin Marko Lav Gajić odlučio je da život gradi daleko od reflektora. I dok su njegovi roditelji godinama bili među najpoznatijim umetnicima u regionu, Marko Lav je izabrao potpuno drugačiji put. Mira Furlan je preminula u 66. godini u svom domu u Los Anđelesu, nakon komplikacija izazvanih virusom Zapadnog Nila, ostavivši iza sebe supruga, reditelja Gorana Gajića, i sina Marka Lava kojem je bila izuzetno privržena.
Mnogi koji su imali priliku da upoznaju Marka ističu da on neodoljivo podseća na Miru Furlan, i to i po fizičkom izgledu i po samom karakteru. Ipak, za razliku od svojih slavnih roditelja, on nikada nije pokazivao interesovanje za javni život niti za svet koji donosi gluma.
Nakon završene srednje škole, njen sin je odlučio da krene sasvim drugim putem i upisao je IT studije. Danas on uspešno radi i gradi karijeru u tehnološkom sektoru, a svoj miran život vodi daleko od očiju javnosti, i to u gradu kao što je Los Anđeles, gde je njegova porodica godinama unazad stvarala svoj topli dom.
Emotivno pismo majke u autobiografiji
Posebno emotivan trag ostavila je velika autobiografska knjiga Mire Furlan, koju je nakon njene smrti objavio suprug Goran Gajić. U ovom važnom delu koje broji više od šest stotina stranica, nalazi se i jedno predivno i dirljivo pismo upućeno upravo njenom nasledniku.
U jednom delu te knjige, čuvena glumica se zapitala da li svoje životno delo piše baš za Marka Lava, kako bi jednog dana mogao mnogo bolje da razume svet iz kojeg dolaze njegovi roditelji, ali i onaj teški teret koji je ona neumorno nosila tokom celog svog života.
“Dragi Marko,
kad si bio u šestom razredu, radili smo na tvojem školskom zadatku pod nazivom “Moje nasljeđe”. Bili smo u lokalnom Kinku, kopirali hrpu izblijedjelih crno-bijelih fotografija iz dalekog doba i udaljenog prostora. Tvoj prapradjed ponosno stoji među svojim kravama i svinjama na farmi u Bosni nezamislive 1913. godine. “Što je Bosna? Pa zar nisi rekla da si iz Hrvatske?” pitaš me. “Dobro, to je bilo drugačije u ona vremena”. “Aha, znam. To je prije bila Jugoslavija”, dobacuješ. “Da, ali Jugoslavija je postojala nedavno. A prije toga je bila jedna druga država na istom tom mjestu. A prije toga…” “Zašto oni stalno mijenjaju ime države?”
“Pa, pokušavaju isprobati neke nove stvari. I dalje eksperimentiraju s konceptima, političkim sistemima, granicama i imenima”, pokušavam ti objasniti. Uzimaš iduću fotografiju. Tvoja prabaka kao studentica francuske književnosti u Grazu 1915.
“Graz – to je smiješno ime. Gdje je to? U Bosni? Hrvatskoj? Jugoslaviji?” pitaš me. “U Austriji je. Ali u to doba ime države je bilo Austro-Ugarska Monarhija”, oklijevajući odgovaram. “Stani”, kažeš, zbunjen. “To znači da si ti i iz Austro-Ugarske Monarhije?” “Ne”, kažem uz smijeh. “Stara sam, ali ne baš toliko stara!” “Na što misliš?” pitaš. “Dakle, Austro-Ugarska Monarhija je prestala postojati 1918.” “Što se onda dogodilo? Kako se zvala nova država?” “Nova zemlja prvo se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”. “To je tako dugačko. Baš nezgodno”, primjećuješ. “No zatim je ime promijenjeno u Jugoslavija”, kažem. “Što to ime znači?” pitaš. “Znači ’država Južnih Slavena’”, dobacujem dok mi se prikrada probadajuća glavobolja. “To je baš dosadno”, kažeš gledajući nepoznata, neodgonetljiva lica na fotografijama. “Dosadno?” malčice se pobunim. “Ne bih upotrijebila tu riječ. To je sve, samo ne dosadno. Bilo je jako puno zbivanja. Krvavih ratova, revolucija, povremeno genocida, pogroma, istjerivanja, zatvaranja, raznih logora i, povrh svega, u svako doba, jako puno nasilja. Ti to nazivaš dosadnim?”
“Mama, to je baš frustrirajuće. Da si bar Amerikanka. Zašto ne možeš biti iz…” zastaneš razmišljajući… “iz Kansasa? Zašto ne može biti jednostavno?” “A zašto ti pretpostavljaš da su sve američke obiteljske priče jednostavne?” bunim se. “Ne misliš da bi moglo biti nekih kompliciranih, problematičnih priča koje se odvijaju u Kansasu? Sjeti se samo jadne Dorothy”, kažem, i sama iznenađena trenutačnim osjećajem povrijeđenosti. “Znaš, trebao bi cijeniti kompleksnost”, trudim se gotovo očajnički, obuzeta krivnjom, ne uspijevajući uvjeriti ni samu sebe.
Tvoja nam je učiteljica dala precizne upute za rad: trebamo pronaći neke smiješne anegdote iz prošlosti, zabavne priče o ekscentričnim ujacima, zanimljive detalje koji pokazuju osebujne obiteljske tradicije. Trebali bismo skupiti tople, raznolike izvatke svoje obiteljske povijesti.
No dok gledam crno-bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica; vidim razdore, siromaštvo i nesigurnost. Kako da smislim neke zabavne pričice? Kako da nađem načina da predstavim obiteljsku povijest koja te neće uplašiti, deprimirati, opteretiti? I, najvažnije od svega, kako da objasnim povijesnu kulisu koja se stalno mijenja? Kako da ti to objasnim? Kako da to objasnim bilo kome u zemlji u kojoj živim, u zemlji gdje si se ti rodio, u zemlji koju povijest baš i ne zanima, naročito ako se radi o tuđoj povijesti? I, na kraju krajeva, kako da sve to objasnim sama sebi”, deo je Mirinog obraćanja sinu u njenoj autobiografiji.
