Povodom godišnjice smrti čuvene glumice Mire Furlan, Nova.rs objavljuje naslovnu stranu i odlomak iz biografije „Voli me više od svega na svijetu“, koja izlazi 7. februara u izdanju beogradskog izdavača „Booka“.
Zima je 1991., jedna od najoštrijih ikad zabilježenih u New Yorku. U svojoj uniformi konobarice izlazim iz Caféa Monaco gdje radim, sa stranim novinama u rukama. Smrzavajući se u dekoltiranoj bluzi (obaveznoj uniformi na mojem radnom mjestu), stojim na uglu Amsterdama i Broadwaya i otvaram glavni članak s nadnaslovom:
“Tragična sudbina velike hrvatske glumice”. Zatim mi oči skliznu do naslova: “Težak život lake žene”. Tko bi to mogao biti, pitam se. Sigurno ne ja. Kako bih to mogla biti ja?
Pokušavam se sjetiti svojeg poljuljanog osjećaja identiteta. Zar nisam ja bila “ugledna kazališna glumica i popularna filmska zvijezda s glavnim kazališnim i filmskim nagradama”, kao što tvrdi moj CV? Zar me nisu voljeli i publika i kolege? Kako sam odjedanput tretirana kao izdajica? Odakle dolazi ta neobjašnjiva mržnja? I kako se ja s njom nosim? Pa zar nisam baš ja bila ona koja je progovorila protiv nacionalizma, protiv podjele svoje zemlje, zemlje koja više ne postoji? Zar nisam ja bila ona koja je naivno mislila da nas umjetnost može spasiti od rata? Zar nisam ja bila jedan od “dobrih momaka”? A ako jesam, kako sam završila kao narodni neprijatelj?
“Nemoj se nikad petljati u politiku”, običavali su govoriti moji roditelji. I nisam. Odrastajući u zemlji koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, mislila sam da je politika najdosadnija stvar na svijetu. Prezirala sam je, skupa sa svim onim bezličnim, zamjenjivim “političarima” u sivim odijelima. U svojoj mladenačkoj aroganciji smatrala sam da sam iznad te vulgarne ljudske aktivnosti. Jedino je umjetnost zavređivala moj interes. Ništa drugo.
Ne, nikad se “nisam petljala” u politiku. Umjesto toga, politika se upetljala u moj život. I tako stojim tu, smrzavajući se usred New Yorka u svojoj oskudnoj uniformi konobarice, okružena ljudima koji nemaju pojma tko sam ja, a baš ih i ne zanima da to saznaju. Ne znaju čak ni kamo da smjeste mene – ili moju nepostojeću zemlju. Jugoslavija, Jugoslovačka… ili je to bila Čehoslovačka… tko bi sve to pratio… I zašto bi ikoga bilo briga? Sve što se dešava, dešava se tako daleko. I dešava se ljudima koji su drugačiji. Necivilizirani. Primitivni. Skloni valjanju u blatu svojih vjekovnih mržnji. Žude graditi zidove umjesto mostova.
“Mi smo ovdje, u Americi, tako različiti.” “Ne možemo shvatiti sve to primitivno plemensko ponašanje puno mržnje.” “To se nama nikad ne bi moglo desiti.” “To se ovdje nikad ne bi moglo desiti.” Tako su naši novi američki prijatelji govorili 1991. Sad je 2019. Više ne govore tako. Ove 2019. živimo u svijetu koji se čini sve više i više nalik na onaj koji smo 1991. u očaju napustili. Da li je krvoproliće u Jugoslaviji bilo neka vrsta predigre, predjela, uvertire za glavni program? Da li bi Amerika mogla naučiti nešto iz priča koje su se s njom činile tako nepovezane prije samo četvrt vijeka? Da li možda ima neke mudrosti u pričama tih “drugih”: sporednih, marginalaca, nevažnih? Da li “njihove” priče mogu biti i “naše” priče? Možda su sve priče “naše” priče. Nadam se. Zbog svoga sina i njegova neotuđivog prava da traži sreću. Zbog svih nas.
Knjiga „Voli me više od svega na svijetu“ izlazi 7. februara u izdanju beogradskog izdavača “Booka”.
