Počele su poruke u školskim grupama. “Što imamo za zadaću?” jedna je od klasika o kojem svi pričaju, a na koji ja kolutam očima. Jer MI nemamo ništa. DJECA imaju. Mi smo roditelji već sve svoje svoje zadaće, lektire i testove odradili.
Vidjela sam nekidan brojne statuse o tome kako su djeca krenuli u prvi razred. Pardon, kako “SMO krenuli u školu” i kako “NISMO upali u razred s prijateljicom iz vrtića” i sve to ostalo na “MI” jer mama se može odvojiti od slike djeteta kao nerazdvojivog od nje.
Nema „mi“ u školi. Nemao NAŠIH zadaća ili NAŠIH bilo čega. Dijete mora početi postajati samostalno. Ok je djetetu pomoći jer sami nisu imali pomoć tijekom školovanja. I u redu je pomoći djetetu koje se trudi, ali mu ne ide. Ali razmišljati umjesto njega i pokušavati izbjeći svaku grešku je posve pogrešno.
Znam koliko je teško gledati vlastito dijete kako se muči. Prirodni nam je instinkt olakšati mu gdje god možemo. Eto je mali zaboravio bilježnicu, mama će mu je odnijeti u školu. Mala je zaboravila što ima za domaću zadaću, mama će pitati u Viber ili WhatsApp grupi. Ne da joj se ni raditi onaj projekt sutra za zemljopis, mama će. Da ne dobije jedinicu, šteta bi bilo.
Sve to roditelji, a najčešće mame, rade iz najbolje namjere. Samo što dobra namjera ponekad radi medvjeđu uslugu. Kako će dijete ikad naučiti samo preuzeti odgovornost, ako uvijek može računati na ono “mama će”? Nikako.
Dijete mora vježbati samostalnost
A onda ćemo se kad odrastu čudimo ko pura znate čemu što imamo nesposobno dijete koje nas za svaku sitnicu pita “Mama, što sad trebam?” Počele su mame odlaziti na fakultete pa i na razgovore za posao. Nikad neće dozvoliti da dijete napravi grešku ili doživi poraz, mama je tu za sve.
Ako djeca mogu glasati s 18 godina, onda mogu i sami napisati CV ili prijavu za posao. Nešto je tu trulo ako ne mogu, ili barem ako ne znaju sami početi. Jer se s odgovornošću i samostalnošću nije krenulo učiti dijete od prvog razreda.
Naravno da nije isto ima li dijete sedam ili 18 godina. Ovi s 18 bi trebalo moći već sve sami. Prvašići teško, sve im je novo. No oni mogu početi vježbati odgovornost kroz sitne stvari. Npr. Jesam li stavio pernicu u torbu? Znam li što imam za zadaću? Znam li što trebam ponijeti sutra za izlet? Jesam li se sjetila donijeti doma prljavu robu za tjelesni?
Sigurno će mali školarci nešto zaboraviti. Vjerujte, bit će im neugodno u razredu.
Možda će jedan dan doći bez bilježnice ili bez zadaće. Možda će dobiti minus, opomenu ili jedinicu. Ali znate što? Preživjet će! Posebno u prvom semestru kad nema ocjena. To vam je idealna prilika da dijete vježba samostalnost.
Ne sjećam se da mi je mama ikad pogledala zadaću ili pospremila školsku torbu. Kod puno mojih prijatelja bilo je isto. Mi koji smo odrastali u nekim bivšim, manje uspjehom opterećenim vremenima, uglavnom smo učili na svojim greškama kad smo bili mali, a ne kad smo već završili fakultete. Nisu nam roditelji popločavali put, sami smo ga gradili.
Trebaju pomoć, ne da radimo umjesto njih
Danas gledaju na sedmogodišnjake kao nesposobnjakoviće. Ali dijete od sedam godina itekako može zapamtiti tri informacije iz škole. Ako zaboravi, možda će ga upravo ta jedna neugodna situacija naučiti više nego naših pedeset podsjetnika. Minus ponekad puno bolje uči dijete odgovornosti nego “mama će”.
To je ta pedagoška moć. Ako baš uvijek sve radimo da dijete ne doživi neuspjeh, oduzimamo mu iskustvo i priliku da nešto nauči.
Naš posao kao roditelja nije ukloniti svaku prepreku prije nego što do nje dođu.
Naš je posao biti dovoljno blizu da im pomognemo kad stvarno zapnu, ali dovoljno daleko da prvo pokušaju sami.
Naravno da dijete od sedam godina nećemo pustiti da se potpuno samo snalazi. Prvašićima treba pomoć, tek su krenuli u školu i nemaju još rutinu. Ali postoji velika razlika između “pomoći ću ti” i “napravit ću to umjesto tebe”. Kako ih učimo da sami znaju prijeći preko pješačkog, tako ih trebamo učiti i da sami savladaju druge stvari za koje smo ih mi prije vodili za ruku.
Ako smo im od rođenja čitali slikovnice, ne trebamo umjesto njih čitati lektire. Niti im kontrolirati život.
Dijete je sasvim u redu pitati “Što ti treba za sutra?”. Neka samo pogleda raspored i slaže torbu, a ne da vi to radite. Ponudite se da vas zove ako zapne. Zapet će ako je prvašić, moja je zapela svaki dan ali kroz ovih par dana već je počela prepoznavati koji je udžbenik iz čega.
Ne zna riješiti neki zadatak? Ok, ajmo djetetu objasniti zadatak, ali ne i riješiti.
Ajmo slušati kako dijete čita, umjesto da čitamo sve umjesto njega.
Dijete ne mora biti savršeno
I posebno ne trebamo pisati zadaće, sastavke, referate ili raditi prezentacije koje bi trebale pokazati što zna naše dijete. Pustimo ih da nešto naprave loše.
Pustimo da crtež nije savršen ili da im prezentacija izgleda kao da ju je napravilo dijete. Jer ju je, ako ćemo iskreno, dijete i trebalo napraviti.
Škola je djeci prvi dodir s tzv. stvarnom svijetom. Tamo se uče prvim obvezama, zadacima, autoritetima, posljedicama, ali i napretkom. Trud treba pohvaliti, ne samo konačnu ocjenu. Dijete treba osnaživati, ne ga tjerati da bude savršeno i peglati za njim svaku boru u obrazovanju. Ne uspoređujte dijete s drugima, to je baš teško zlo za samopouzdanje. I brinite više za to da dijete bude dobra osoba nego savršen učenik.
Imam jednu vježbu za sve nas na kraju.
Kad dijete danas ili sutra danas dođe iz škole, nemojte ga pitati: “Što imamo za zadaću?” Sasvim dobro je i pitanje “Što ti se danas svidjelo u školi?” ili “Što ti je danas bilo najbolje?”. Ili jednostavno pustite da vam sami pričaju, nitko ne voli ispitivanja.
