Urgency culture ne počinje nužno porukom označenom kao hitna. Nekad je dovoljno da nam neko napiše: „Možeš li mi ovo samo brzo pogledati?“ Prekinemo ono što trenutno radimo, odgovorimo, pa usput otvorimo e-mail i uradimo nešto što smo ostavili za kasnije. Kada se vratimo svom zadatku, treba nam nekoliko minuta da se sjetimo gdje smo stale.
U međuvremenu stiže nova poruka. Takav dan nije neobičan. Ono što nas počinje umarati jeste osjećaj da smo stalno na potezu – da i zahtjev bez roka traži odgovor odmah. Sve teže razlikujemo šta je zaista važno od onoga što je samo posljednje stiglo na ekran.
-
Prekidamo posao čim neko napiše „samo kratko“
„Samo kratko“ rijetko uključuje vrijeme koje nam treba da se poslije vratimo svom zadatku. Ipak, tuđu molbu lako stavimo ispred vlastitog plana, čak i kada nismo provjerile do kada odgovor zaista treba. Do kraja dana mnogo smo toga riješile – samo ne ono zbog čega smo ujutro otvorile laptop.
-
Čini nam se nepristojnim ostaviti poruku bez odgovora
Vidjele smo notifikaciju, dakle sada „moramo“ reagovati. Odgovaramo dok jedemo, čekamo red ili razgovaramo s nekim. Nije nam niko izričito rekao da moramo biti dostupne svake minute, ali svejedno osjećamo potrebu da objasnimo zašto nismo odgovorile odmah. Tu je možda najjasnija razlika između hitnosti i navike: stvarna hitnost ima razlog i rok. Navika nas tjera da reagujemo i kada ne znamo ni jedno ni drugo.
-
U kalendaru nema mjesta za posao koji traži mir
Sastanci, poruke i mali zadaci uredno popune dan. Za tekst koji treba napisati, odluku koju treba promisliti ili problem koji se ne rješava u pet minuta ostane vrijeme kasnije. A kasnije često znači nakon radnog vremena. Nekim poslovima zaista treba brza reakcija. Ali ako se od nas istovremeno očekuje da smo neprekidno dostupne i duboko koncentrisane, problem nije samo u našem upravljanju vremenom.
-
Više ne razlikujemo važan rok od tuđe nervoze
Poruka napisana velikim slovima, nekoliko uzvičnika ili nečije „treba mi što prije“ mogu podići puls prije nego što uopće saznamo o čemu je riječ. Počnemo preuzimati osjećaj žurbe druge osobe kao vlastiti zadatak. Pitanje „Do kada ti je ovo potrebno?“ možda djeluje previše jednostavno, ali često promijeni cijelu situaciju. Nekad je odgovor „do kraja sedmice“. Nekad shvatimo da rok nije ni dogovoren.
-
Završimo radni dan, ali ne izađemo iz stanja pripravnosti
Telefon je odložen, no dio pažnje i dalje čeka da zasvijetli ekran. Prisjećamo se šta smo možda propustile i u glavi sastavljamo odgovor na poruku koja još nije stigla. Odmor počinje tek kada se dovoljno iscrpimo da više ne možemo raditi.
To samo po sebi nije dijagnoza. Ipak, ako se pritisak ponavlja i počinje uticati na san, zdravlje ili odnos prema poslu, ne vrijedi ga olako otpisati kao takav period. Svjetska zdravstvena organizacija povezuje sagorijevanje s hroničnim stresom na poslu kojim se nije uspješno upravljalo.
Ne mora svaki zahtjev dobiti odgovor ove minute
Voljele bismo da postoji elegantan trik kojim se ovaj ritam prekida. U praksi, početak je često manje zanimljiv: pitati za rok, dogovoriti šta ima prednost i zaštititi vrijeme za posao koji ne možemo završiti između dvije notifikacije. A ako sve u timu stalno nosi oznaku „hitno“, to ne možemo riješiti same tako što ćemo postati još brže. Tada je vrijeme za razgovor o očekivanjima. Jer kada je baš sve hitno, najčešće više nemamo prostora ni da prepoznamo ono što zaista jeste.
Ljepota&Zdravlje
