Kada je konsultantska kuća EY pitala oko 400 žena na rukovodećim pozicijama da li su se u životu bavile sportom, tek troje na stotinu je odgovorilo odrično. Da li to znači da je sportski teren zapravo pravi poslovni fakultet?
Među ženama koje sede u najvišim upravljačkim kabinetima, sportistkinje su pravilo, a ne izuzetak. Prema globalnoj anketi EY i sportskog portala espnW, 94% žena u vrhu menadžmenta bavilo se nekim sportom, a više od polovine (52%) takmičilo se na univerzitetskom nivou. U isto vreme, žene čine tek oko 3,4% direktora kompanija u svetu. Sport je, dakle, retka crta koja se kod njih često ponavlja.
Šta kažu novija istraživanja
Studija „Girls Who Play Change the Game“, koju su sproveli Parity i kompanija e.l.f. Beaty, išla je korak dalje i poredila sportistkinje sa ostalima. Obuhvatila je 9.056 zaposlenih žena u SAD, Kanadi, Nemačkoj i Velikoj Britaniji, a „sportistkinjama“ su smatrane one koje su trenirale najmanje tri godine pre završetka srednje škole. Rezultati su sledeći:
– one imaju skoro 50% veće šanse da budu na rukovodećim pozicijama od žena koje su se sportom bavile malo ili nimalo;
– skoro 30% je verovatnije da su unapređene više puta;
– skoro 25% je verovatnije da su ikada pregovarale o plati;
– 37% je verovatnije da žele da stignu do vrha, a gotovo devet od deset onih koje su napredovale kaže da im je pomogla veština stečena u sportu.
Slične obrasce beleži i istraživanje američke Ženske sportske fondacije na uzorku od 2.886 žena starih od 20 do 80 godina: među onima koje su se bavile sportom, 69% ima bar jednu formalnu liderska ulogu van porodice, a što su duže igrale, to je ta verovatnoća veća. Kao najvažnije lekcije izdvajaju timski rad (73%) i podnošenje pritiska (oko 51%).
Zašto baš sport?
Objašnjenje je intuitivno. Trening uči disciplini, gubitak se pretvara u lekciju, a uspeh se deli sa ekipom. Takmičarska okolina izgleda kao dobra proba za poslovni svet, u kojem se pregovara, rizikuje i radi pod pritiskom. Žene iz EY istraživanja same ističu da im je sport pomogao u karijeri: 74% se slaže da sportska prošlost može da ubrza napredovanje žene.
Ono što brojke ne dokazuju
Tu je vreme za oprez. Autori studije izričito naglašavaju da je reč o korelaciji, a ne o dokazanom uzroku. Moguće je da sport zaista gradi liderske veštine, ali isto tako da devojčice koje se bave sportom češće dolaze iz porodica koje imaju više novca, vremena i podrške, a to samo po sebi povećava šanse za karijeru. Anketa EY, uz to, obuhvata samo žene koje su već stigle do vrha, bez poređenja sa onima koje nisu, pa govori o tome kakve su vođe, a ne koliko sport povećava šanse. Podaci su dobijeni samoprocenom ispitanica, a jedno od istraživanja finansirala je kompanija.
Ko ostaje van igre
Pristup sportu nije jednak za sve. Prema istraživanju Ženske sportske fondacije, sedam od deset ispitanica navelo je prepreke za bavljenje sportom, najčešće nedostatak novca (oko 27%) i podrške roditelja (oko 20%). Parity beleži i da 49% žena koje su se bavile sportom navodi da je u njemu doživelo rodnu diskriminaciju. Devojčice i dalje u svim ispitanim zemljama treniraju ređe od dečaka, iako ohrabruje podatak da je 70% pripadnica generacije Z nastavilo da igra do kraja srednje škole, naspram 62% među bejbi bumerkama.
Šta iz svega ovoga ostaje
Sport verovatno nije prečica do direktorske fotelje, ali je jedan od načina na koji devojčice stiču samopouzdanje, naviku na neuspeh i spremnost da traže više. Pitanje koje ostaje za roditelje, škole i lokalne zajednice nije da li će svaka devojčica postati lider, već koliko njih uopšte ima priliku da pokuša.



