Ova inženjerka i magistrica poljoprivrede je ranije imala veliki strah od konja, ali vremenom i trudom briga o njima je postala njen životni poziv.
Slađana, koja je bila student generacije na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci 2019. godine, na ergeli se zaposlila prije tri godine.
Plan je bio da se bavi vođenjem dokumentacije i sličnim administrativnim poslovima. Međutim, slučaj je htio drugačije – počela se baviti čišćenjem štala, hranjenjem, ali i sređivanjem papirologije i cjelokupnom brigom o životinjama kojih se na početku plašila zbog čega su se radne kolege često šalile.
Kako je vrijeme na „Vučijaku” proticalo, tako je strah nestajao. Postepeno je napredovala, da bi danas dobila poziciju poslovođe na ergeli.
„Kolegama je na početku bilo čudno što jedan inžеnjer čisti štalu, ali sve to mi je pomoglo. Upoznala sam se sa procesom rada na svim nivoima, tako da me danas ne mogu smuljati”, priznaje kroz šalu.
Slađana svakog jutra, sama ili sa radnim kolegom, obučava konje za jahanje, a i sama redovno jaše svojom dnevnom rutom. Prisjeća se kako, ne tako davno, nije smjela ni da uzjaše konja.
„Moj prvi dodir sa konjima bio je još u studentskim danima kada smo sa fakultetom imali posjetu ‘Čokorskim poljima’. Таda sam jedina od svih odbila da se popnem na konja, uz sve napore moje profesorice da me ubijedi u suprotno”.
Danas je sertifikovani stručnjak za rad sa konjima, čak i onima koji nisu naučeni na jahanje. Obuku je završila na ranču Kantemerle u Francuskoj gdje je mjesec dana učila o plemenitim životinjama, njihovom govoru tijela, psihologiji i povezivanju. Osnovni princip ove evropske škole obuke konja, ne poznaje korištenje pomoćnih instrumenata u radu, kao što je šiba.
„Na obuci smo učili prilazak krdu konja, pripitomljavanje i izvlačenje jednog konja iz krda, te rad sa njim od stavljanja ulara do sedlanja. Stekla sam nova iskustva i znanje koje je bilo korisno, te se može primjeniti i u BiH, jer i ovdje žive konji u krdima.
Njima se ne posvećuje dovoljno pažnje, jer nema dovoljno stručnih radnika”, kaže Preradovićeva za Mondo.
Zadaci na ranču su bili su izazovni, pogotovo imajući u obzir da se radi o hladnokrvnim rasama konja, a ne lipicanerima sa kojima je navikla raditi na ergeli.
„Imala sam zadatak da riješim 20 slučajeva. To su bili slučajevi npr. gdje se konj plaši čovjeka i ne želi da mu priđe. Zadatak je bio da mu priđem i stavim ular, te da ga smirim. Drugi zadatak je bio on mora da uđe u prikolicu za prevoz.
Morala sam da radim nekoliko dana sa konjem i da ga obučim i oslobodim straha. Svi konji sa kojima sam radila imali su neki problem psihičke prirode i zadatak je bio da ih riješim”, pojašnjava ona.
Tokom obuke polaznici su osposobljeni i za prikupljanje podataka i prezentaciju na engleskom jeziku, a upoznati su i sa altrernativnim terapijima za konje, kao što je masaža, uz pomoć reiki ili biljnih ulja.
Nakon obuke dobila je sertifikat o završenom prvom stepenu rada sa konjima i trenutno je jedina iz Republike Srpske sa ovim sertifikatom. Želja joj je da nastavi sa obukom, da bi jednog dana mogla da predaje i bude linencirani instruktor jahanja.
Na osnovu svega što je do sada vidjela i naučila Slađana zaključuje da konji u BiH nisu dobro tretirani i da ima velikog prostora za napredak . Ovdje je i dalje njihova osnovna namjena da obavljaju poslove kao što je izvlačenje drva iz šume, ili da učestvuju u manifestacijama na kojima se takmiče u teškom fizičkom radu.
„Tamo (u Francuskoj) konjima se posvećuje pažnja i ljudi ih često drže čisto iz hobija i ljubavi. Na našim prostorima konji se ne cijene, koriste se za fizički rad ili što je meni najgore – štraparijade, gdje se ljudi iz profita iživljavaju nad njima. Tamo svaka druga kuća na selu ima konja”.
Preuzeto sa: mondo.ba
