Da Lola inspiriše, dokaz su i žene, ali i muškarci koji se javljaju s željom da podijele svoja lična iskustva, stvari koje ih inspirišu, da Loli i njenim čitateljkama skrate put do nekih samospoznaja, dijeleći dijelove sebe s nama. I na tome smo mi, cijeli tim Lola magazina, vrlo zahvalni. Sanela se javila sama na Lolin mail, rekla kako nas čita i kako želi da sa svim čitateljkama i čitaocima podijeli svoju priču o tome kako je počela da živi tek poslije četrdesete. Priča je divna, inspirativna, pametna i nježna. Možda ovo nije recept koji će kod vas proraditi, ali možda i jeste. Slijedi Sanelina priča.
Moj životni moto je bio i ostao – kad pogledam svoj život unatrag, da pogled bude sa zagonetnim osmijehom i zadovoljstvom. Da mi život ne bude pustinja ili ustajala bara, već brda obrasla i pitomim i divljim rastinjem, sa rijekama koje teku i mirno i sa brzacima.
Svi imamo život i uređujemo ga, nekad kako mi želimo, a nekad kako drugi žele ili po standardima okruženja.
Kako vi uređujete svoj život? Volite li ga? Volite li sebe u njemu? Šta radite za sebe? Samo za sebe?
Davno je to bilo. Sjedila sam u ordinaciji kod doktora koji je, nakon što je pregledao moje nalaze, nageo se prema meni i pogledao me ispod velikih naočala sa konstatacijom da sam fizički zdrava. Onda me pitao šta ja radim “za sebe”, samo “za sebe”. Počela sam nabrajati, radim posao koji volim (malo sam lagala), imam porodicu, muža, sina, pišem članke… I tu sam stala. Za sebe, samo za sebe sam radila – ništa. Onda me doktor očinski posavjetovao da počinjem stvarati naviku da radim nešto samo “za sebe”.
Nakon tog razgovora sam bila manje sretna što sam fizički zdrava, a više nesretna, jer sam shvatila da ne brinem o sebi, da ne volim sebe, da sam sebe, u stereotipu braka, supruge, majke, snahe, kćerke, žene koja radi, previše dala drugima, a premalo sebi.
Nije bilo lako postati drugačiji, jer je okruženje naviklo na jednu Sanelu. Jer okruženje ima stereotipe o ponašanju, oblačenju, ophođenju, braku.
Šta sam počela raditi? Sve ono što sam negdje duboko u sebi zagurala kao nebitne stvari, moje želje, stavove, ljubavi prema muzici, treninzima, plesu, druženjima…
Promijenila sam stil oblačenja. Sa boja jeseni, suknji ispod koljena, nedajbože dekoltea, tetastih kostimića, širokih hlača, karmina boje usana, neupadljivog laka na noktima, prešla sam na obožavanje crvene boje gdje god mogu. Prešla sam na odjeću u kojoj se osjećam ženstveno, na dekolte, crveni karmin, sve moguće žive boje na noktima, sexy veš. Jer – lijepo sam se osjećala u takvom izdanju. Ja sebi lijepa i ja sretna.
Počela sam trenirati. U tom periodu sam osjećala da mi ne treba grupni trening i potražila sam trenera za individualni trening. Slušala sam sebe, slušala sam svoju intuiciju. Trebalo mi je nešto što će izbaciti stres i negativnu energiju iz mene, i to sam našla u – udarcima. Boxing. Tada sam upoznala osobu koja je izvanredan trener. Upoznala sam nekoga ko mi je prijatelj i na koga se uvijek mogu osloniti. Muški (zgodni) trener i prijatelj. Da i to postoji. Ja se osjećam fantastično nakon treninga, hormon sreće poraste i jednostavno sam puna energije. Pored toga, tijelo izgleda sasvim drugačije i – ljepše.
Upisala sam školu plesa, zahvaljujući treneru. Iskreno, prvi čas plesa je pratio visok stepen anksioznosti, ali sam ustrajala. Muzika je lijek. Ples je lijek. Od svega što smo učili razvila se posebna ljubav prema tangu i tu sam ostala. Tango je zahtjevan, ali prelijep i emotivan ples. Sada skoro svakog četvrtka praktikujem ići na plesnu večer, redovno na milonge i opet taj hormon sreće koji poludi kada plešem.
Uradila sam tetovaže. To je stara želja. Tri tetovaže na nepalskom, Kaškura jeziku, od kojih je jedna – ljubav. Ništa od ovoga nije bilo bezbolno. Puno više je bilo negativnih komentara, jer se sve nabrojano nije uklapalo u stereotip o ženi koja je prešla četrdesetu. U stvari, nije se uopće uklapalo u stereotip o ženi. “Šta ti imaš trenirati, udala si se. Još trening sa muškim trenerom”.
“U tim si godinama počela plesati”.
“Ti na plesnoj večeri, a muž ti sam”.
Svako ko je pokušao raditi promjene u svom životu zna o čemu govorim. Ovako zvuči čak i smiješno, ali je znalo biti veoma bolno.
Ja sam istrajala u svojoj borbi za sebe. Moja seka to zove samosvjesnost. Sin kaže da sam hedonista. Muž je preživio moje promjene. Mama (od prošle godine hadži hanuma) nije baš najsretnija što joj se kćerka istetovirala. Ponekad čujem komentar da sam u krizi srednjih godina, da me “drma” klimaks. A ja sam sretna i u odnosu na porodicu i okruženje mi je najbitnije da nikoga nisam povrijedila na svom putu traženja sreće. I sada, kada imam 46 godina, redovno treniram, učim ples, plešem, izlazim sa prijateljima, imam kupljene karte za koncert Red Hot Chili Peppersa u Budimpešti u septembru (sa sinom), planiram još koju tetovažicu. Jer, život ne staje kada se udamo, ne staje kada rodimo djecu, ne staje kada pređemo tridesetu ili četrdesetu. Život staje kada mi to odlučimo.
Život staje kada prestanemo voljeti sebe, svoje navike, kada prestanemo njegovati svoje ljubavi, kada se prestanemo smijati, kada prestanemo ljubiti. Život nam je dat, a mi ga često ubijemo i prije nego umremo.
Ovo je samo dio mojih recepata za živjeti život, biti sretan i graditi sebe. Svako ima svoje. Prvo ih treba naći i kada ih nađete, treba raditi na njima.
Život nam je dat, on je naše glavno jelo, on nas hrani, ali ga treba začiniti. Srećom. Ljubavlju. Zadovoljstvom. Smijehom. Putovanjima. Velikim sitnicama.
Malo je 100 grama sreće i 50 grama zadovoljstva.
I ne treba nam kamenčić.
autorka: Sanela Agačević
