Odlučio sam da iskoristim ovu priliku da vam prepričam priču koja se ispričala prije nekoliko godina. Rekao bih vam da naćulite uši i da pokušate da me čujete od zveckanja oružja u BiH, ali nema ovdje oružja, odavno. Dobro, možda poneka puška donesena sa ratišta čami na tavanu. Pretvorena je u lovačku i vadi se za potrebe svadbe ili sličnog slavlja. Ovi što kod nas zveckaju, rade to zlatnim kašikama i ključevima službenih automobila koje im izdajemo dobrovoljno i poput sirupa “po dva-tri na svake dvije do četiri godine”.
Priča
Zatičemo glavnog junaka, Miću, tridesetpetogodišnjaka sa diplomom mašinstva, kako se u kasno veče vraća kući sa službenog puta. Klasične je dinarske građe i ima gustu crnu bradu koju od vojske samo skraćuje mašinicom. Mićo je zaposlen u stranoj kompaniji, posao mu je dinamičan, zahtijevan (mentalno, fizički), nagrađujući, zahtijeva moć multitaskinga i fokusiranost. Mićo, iskrenijim riječima, vozi “kedija”.
Sa diplomom mašinstva vozi toalet papir i paste za zube po vrletnim cestama Bosne, a bogami i Hercegovine. Nastanjen je u Banjaluci, oženjen, otac dvogodišnje kćerke Danice. Ali danas se nećemo baviti njegovom sudbinom, nego baš ovim jednim konkretnim događajem.
Zaplet
“Company rules”, tako mu je na drvarsko – engleskom rekla Borka (njegova prva pretpostavljena i zbog gotovo umjetničkog felacija tu postavljena) kada mu je saopštavala da “u službenom automobilu nema pušenja”. Zato Mićo sada pravi pauzu.
Usred ničega, negdje između Brčkog i Tuzle (a kasnije će saznati da se obreo u zloglasnoj Gornjoj Maoči), on izlazi iz auta i pripaljuje crveni “Winston 100’s”. Na pamet mu pada ona pošalica “samo Čerčilova žena je pušila original Winston, ostalo su kopije”. Smije se sam sa sobom dok proteže noge. Nije dugo trebalo da se osmijeh na njegovom licu pretvori u užas. Iz mraka i magle, baš kao u pjesmi Sejinog “Pušenja”, ušunja se prikaza.
Vehabija. Zastanimo sad malo da zamislite tu scenu – vehabija koji se šunja. Ne ide, jebiga. Oni su, nekako, šta ja znam – dinamičniji ljudi. Da ne kažem eksplozivniji.
Stoji Mićo skamenjen i posmatra bradatu prikazu kako posmatra njega, a obojici im se iznad glava napravio zajednički oblak u kojem piše “majku jebo, isti ja”. Vehabija prvi progovori.
“Jel leglo?”
Zbunjeno, inženjer mašinstva sa kedijem punim vlažnih maramica, odgovori: “Šta?!”
“Pitam, JEL LEGLO?”, strpljivo će vehabija.
“O čemu pričaš, čovječe?”
“Jesu legle pare za imiđ?”
Pauza, predugačka.
“Budalo, one pare što nam Arapi plaćaju da nosimo brade i kratke ‘laćice! 400 maraka, šta se praviš mutav tu…”
Sad, dilema u našem junaku je strašna. Ako kaže ko je i šta je, rasporiće ga brada na licu mjesta. Ako se, pak, previše uvuče u priču sa njim, ovaj će opet shvatiti, samo će kazna biti svirepija.
Kraj
A onda, ko zna zbog čega, kroz glavu mu prođoše rate kredita, računi za grijanje, nepismeni šef, svađe sa suprugom, pseći život na točkovima. Mićo odluči da to što će ga ovaj proburaziti jataganom odmah tu – i nije najgora stvar na svijetu.
“Ljud’no, da ja tebi iskreno kažem”, reče Mićo sa uzdahom, “ja nisam vehabija.”
Ovome se od iznenađenja prikupiše bore na čelu.
“Nisam čak ni Musliman”, opet će Mićo. “Ja sam Mićo, i dolazim iz Banjaluke.”
Tišina. Kvari je samo zvuk ilegalne sječe šume u blizini.
Napokon, Vehabija zauze savijenu zavjereničku pozu i unese se ovome u lice, zamijeni ono meko “ć” sa “č” i reče ljutito:
“Aman čovječe! I ja sam Čedo iz Prijedora, ali 400 maraka, bolan. Valja djecu hraniti!”
Odgovara li ova storija na naslov teksta? Jebiga, kako se uzme.
