Tek kad sam već krenula pisat, shvatila sam da nije lijepo da u naslovu stoji riječ mrzim jer nije lijepo mrziti, ali mislim da će se svi složiti da se tu ne radi o onoj mržnji o kojoj pišu Andrić, Gandi ili Martin Luther King, nego o onom osjećaju, znate – nedjeljnom. Zbog toga ću koristiti riječi ne volim. Nedjelja je dan koji se u pravilu provodi s obitelji, dan kad većina ljudi odlazi na misu, dan kada se zajedno ruča nešto u pet sljedova i dan kada su svi depresivniji od svih dana prije iako mislim da bi nedjelju, kada bi mogli definirati, svi definirali kao dan mira i blagostanja.
Tu su i oni koji se bude nakon podneva, mamurni, s još bar 0,5 promila nakon burne noći bez obzira na san, oni kojima će ibuprofeni, C vitamin i voda biti najbolji prijatelji taj dan. Ima i onih kojima 0,5 promila ne smeta i nakon ručka se oblače i odlaze u birc u kojem noge dižu na stolicu jer su tamo već kao inventar. Oni nastavljaju dalje s pivom koje su pili i sinoć jer – klin se klinom izbija. Ima i onih koji se ustaju ujutro rano jer rade pa im nedjelja zapravo predstavlja samo dan kad im se slomi jedan dio srca jer su im djeca kod kuće i to je dan kada bi možda mogli biti svi skupa, ali zakon države to ne smatra tako.
Ja ne volim nedjelje. Ne mrzim ih, al ih ne volim. Kako sam ušla u taj neki famozan svijet odraslih, shvatila sam da svijet nije ružičast i da je dobiti posao u baš onom gradu u kojem bi ti htio proporcionalno dobitku nekoliko milijuna na lutriji. Tako je i moj dečko našao posao 250 km udaljen od mjesta u kojem ja studiram i 170 km udaljen od mjesta iz kojeg oboje dolazimo. Očuh također radi 200tinjak km udaljen od kuće. Petak je dan kad sve te daljine dođu na nulu i kad smo svi na okupu, kad se izlazi van, kad se gledaju filmovi, kad se kugla i priča o nekim možebitnim planovima za budućnost. Petak i subota su toliko lijepi dani da bih se čak zaklela da netko pomiče kazaljke unaprijed dok spavamo samo da što prije dođe nedjelja navečer da opet svako ode svojim putem.
Cimerica mi je rekla da je čitala da je u nekom istraživanju dokazano da je nedjelja najdepresivniji dan u tjednu. Ne začudih se nimalo, znam po sebi.
I po svom dečku. I očuhu. I mami. I vjerojatno vas je još jako puno takvih.
Nedjeljom si svjestan da je sutra ponedjeljak, da je ponovno novi radni dan i da sve kreće ispočetka. Ponedjeljkom se pomiriš s činjenicom da je radni tjedan počeo i da će ti biti lakše što se prije pomiriš s tom činjenicom. Svjestan si da ne treba živjet za petak jer neki lijepi trenuci ti klize kraj tebe dok sanjaš o petku. Svjestan si i odlučiš s tim stavom nastaviti ostale dane, ali sve to opet nedjeljom pada u vodu.
Neki dan mi je frendica, kad sam joj rekla da bih mogla pisat kolumnu na ovu temu, rekla da se odmah sjetila kako je čitala neki tekst u kojem je pisalo da nikad studenta koji ne studira u svom gradu ne pitaš zašto mrzi nedjelje kad se vraća u mjesto koje studira.
I zaista, nedjelje jesu takve da deprimiraju ljude, da smo svi nekako svjesni da to blagostanje prolazi kroz nekoliko sati.
Iako sam s dečkom dvije godine i samo malo manje od dvije godine se gotovo svake nedjelje razilazimo svatko na svoju stranu, još uvijek mi se svaki put kad odlazi srce stegne, a oči napune suzama. Nitko ne voli rastanke, svi zagrizu usnu kad mašu onome tko odlazi kako bi obitelji osigurao egzistenciju. Nitko ne voli spavat sam i živjet za vikend, ali to je život.
Možda svo to odricanje i svo to odvajanje znači za tebe i za vas nešto puno bolje, nešto puno ljepše i nešto što u budućnosti donosi sretne nedjelje. I ja ju ne mrzim, samo ju ne volim.
Možda ju zavolimo kada se i ponedjeljkom budemo budili kraj onih koje volimo!
