Sanjar sam. Vjerujem u nestvarno. Vjerujem u jačinu želje duboko urezane u čovjekovom srcu. Da budem iskrena, ponajviše vjerujem njemu. Borcu, koji je najtežu bitku svog života dobio. Uspješno.
Pomalo razočarana od života, i bezuspješnog traganja sebe u drugim ljudima, pronašla sam njega. I u njemu dijelove sebe, koje sam, eto, na životnom putu negdje izgubila, Bio je na uglu života. Rastrgan od jave i sna, čekao je, kako kaže neke bolje dane.
Kaže da zvonjavu aparata, koji su ga održavali u životu još uvijek čuje. Taj zvuk se duboko urezao u neke daleke uši. Nadjačao je tišinu koja se duboko krunila u njegovom srcu. Ležao je nepomičan. Ni na tren, nije mogao da pomjeri svoje beskorisno tijelo. Trebao je stisak ruke, onaj koji vraća u život. Bio je svjestan, poznavao je realnost i par riječi utjehe su mu tako prijeko bile potrebne. Nije ih dobio. Naprotiv, dobio je okrenuta leđa ljudi, za koje je trenutak prije bio spreman život da da. Ruka mu je ostala prazna. Zagrljaj je ostao hladan. U masi ljudi nije mogao da pronađe čovjeka. Uzalud.
Boljelo ga je. Mnogo više nego svaka rana koja je rukom hladnokrvnih doktora obilježila, za života, njegovo tijelo. Borio se. Za svaki pedalj svoje oduzete duše. Smijao se uprkos bolu. Svakim svojim osmijehom ubijao je mnoštvo suza koje su davale njegovom oku sjaj. Bolan sjaj, koji životom plaćaš. Borac, učinio me je hrabrom.
Najmanju grešku doktora, mogao je životom platiti. Iz dana u dan, živio je za trenutke. Bio je svjestan da mu svaki tren može biti posljednji. S vremena na vrijeme, pogled mu se gubio negdje na dnu bolničkog hodnika. Kao da je upravo na tim bolničkim zidovima krvlju bilo nacrtano kako se jedan mladi život gasi. Imao je svega devetnaest godina. Mnoštvo neostvarenih želja, požuda i lutanja. Bio je dječak, željan života.
Života, kakvog su živjeli njegovi vršnjaci. Želio je sreću, ne materijalnu, nego onu veću. Želio je ljubav, i topao zagrljaj. Želio je rame, na koje bi s vremena na vrijeme naslonio svoju glavu. Da odmori svoje umorne misli. Bile su mu prijeko potrebne ruke, koje su bile spremne da ga uvijek prime u snažan zagrljaj.
Želio je život, u kojem neće biti vezan za aparate. Upravo one, čiji zvuk je iz dna duše zamrzio. Iako u njegovom srcu, nikada nije bilo mjesta za mržnju. Tih par tonova će uvijek u njemu probuditi sjećanje na borbu za život. Borbu za život, koja je bila mnogo jača od straha. A plašio se, samo on zna koliko.
Njegova snaga me motivirala da nikada ni u jednom ratu se ne predajem bez borbe. Život je borba. A ja sam u jednoj mogla da izgubim njega. Borca, kojeg titula čovjeka izdvaja u masi ljudi. Čovjeka, čiju snagu zagrljaja osjećam danima poslije. Svaki dijelić sebe bezuslovno pruža. O takvim ljudima sam mnogo slušala u pjesmama, čitala u knjigama ne sluteći ni na tren, da ću upravo takvog jednog, par godina poslije čvrsto držati ruku. Čovjeka, čiju ruku želim da čuvam čvrsto i snažno, zauvijek.