Postoji li neko ko se ne raznježi kada se nađe u istoj prostoriji sa bebama? Njihovo gugutanje i osmijeh liječe sve brige. Annie Reneau je majka troje djece od kojih najstarije ima 16, a najmlađe osam godina. I iako naprosto obožava bebe priznaje da joj nimalo ne nedostaje vrijeme kada su njena djeca bila stara samo nekoliko mjeseci.
“Obožavam bebe. Stvarno. Obožavam ih. Uvijek sam ih voljela. Nikad mi nije dosta tih malih ljudi. Tako su mekane i čiste i divno mirišu. Obožavam što su tako nevine i preslatke”, s osmijehom na licu priča Annie i dodaje: “Zamislite onda koliko sam tek voljela svoje bebe! Ako ste majka, vjerovatno to razumijete, ali i ako niste, a volite bebe, shvatićete. Izgledalo mi je kao da sam bila ovisna o njima i da mi nikad nije bilo dosta vremena sa mojim bebicama. Nisu mi smetale ni prljave pelene, ni plač, pa čak ni neprospavane noći kada sam htjela da umrem od nedostatka sna.”
Dani su prolazili, pretvarali se u mjesece i godine i Anniene bebe su rasle. Prvo su počele puzati, pa trčkarati svuda naokolo. Željela je da zaustavi vrijeme i bila je sigurna u to da će joj nedostajati godine kada su njena djeca bile bebice.
No, danas otvoreno priznaje da joj taj period života uopšte ne nedostaje. Annie i dalje obožava tuđe bebice i jedva čeka priliku da ih drži u naručju i tepa im. No, tada ih presrećna vrati roditeljima i uživa u slobodi majke koja ima stariju djecu.
“Bebe su divne, ali oko njih ima previše posla. Ima i oko starije djece, ali to je nešto drugo. Tačno je da je emotivnije, ali ipak imate pauze”, iskreno priča Annie i dodaje: “Mogu vam reći šta im treba i nemaju stalno neke fizičke potrebe. Dio vašeg posla oko starije djece je da im pokažete kako da se pobrinu sami za sebe kad to mogu. Na sve potrebe beba morate vi da odgovorite.”
Danas kada vidi majke sa bebama ili dvogodišnjim djetetom, Annie se zapita kako je ona uspijevala u tome. Čini joj se kao da je imala neku super moć pomoću koje je mogla satima da nosi svoju djecu ili da ih 24 časa dnevno prati kako se ne bi povrijedili. Njena djeca su već dovoljno velika da sami vode računa o nekim svojim potrebama i ona je presrećna zbog toga što može u normalno vrijeme leći da spava bez brige o tome da će usred noći satima morati da nosi uplakanu bebu. Nema stalnih potreba i stalne pažnje. Ne nedostaju joj čak ni lijepe stvari iz najranijeg djetinjstva njene dječice. Uživala je u njihovim prvim godinama života, voljela ih svim srcem i brinula o njima, ali kada su godine prošle i stiglo vrijeme za sljedeći korak, bila je srećna.
“Ukoliko mi dopustite, ja ću vas pitati mogu li da držim vašu bebicu. I dalje obožavam bebe i ništa mi nikad neće biti toliko slatko kao da nosim novi život u naručju. No, svaka čežnja za bebama kod mene je samo trenutna. Definitivno se ne želim vratiti u to vrijeme, pa čak ni zbog onog divnog mirisa bebine glavice”, zaključuje Annie i kroz smijeh predlaže da bi neko trebao da smisli kako da se taj divni miris bebine kosice upakuje u flašu.
Izvor: Scary Mommy
