Imala sam lak porođaj, osim onih nekoliko momenata kad sam mislila da ću umrijeti. Prvi put na tim mukama, spremna da primijenim sve naučeno u školi za trudnice. Da se razumijemo, ta višemjesečna nastava je bila plodonosna, ali se plan da imam kontrakcije i uspijem gledati u sat na zidu rađaonice, odbrojavajući kad da tiskam, sveo na golu borbu da preživim.
Elem, tako potkovana znanjem o fazama porođaja, shvatim ja te fatalne noći, doduše tek nakon više od dva sata, da mi se zapravo ne kaki, već da ću da rodim. Iako su skoro tri časa iza ponoći, ne odustajem od mijenjanja posteljine na svom i bebinom krevetu, tuširam se pa lagano na Paprikovac. Stižem tek toliko ranije da me ubace u porođajnu salu i ostave samu.
“Ne urlaj baš bez razloga”, savjet je babice koja ode da drijema.
Ne, nemam razlog. Osim što mi se karlica raspada i imam osjećaj da mi se bespovratno otvara ogroman krater među nogama i ne znam da li vrijedi da se sa kreveta bacim na glavu. Kad nakon relativno brzih i, nikad dužih, dva i po sata preguram Tantalove muke i umalo išutiram mlađahnog ljekara koji me šije, a kao da probada Vudu lutkicu, gledam u novi život na metar od sebe, unezvijerena. Šta sad? A da samo odem odavde? Kako ću ja ovo?
Paprikovačku agoniju je nemoguće opisati nekome ko se u njoj obreo nije. Opet uviđam da mi trudnička škola praktično sve manje znači, jer zanatlija sam početnik. Novopečena mama, bez kvalifikacija i lakoće u rasuđivanju i postupanju. Osjećam se zapravo i previše sluđeno da bih podnijela spuštanje na treći sprat, jer beba ima povišen CRP. Šta, kako, zašto? Gledamo se druga mama, iste sudbine, i ja u liftu koji nas vozi na poluintenzivnu. Znamo se, a ne znamo. Ja plačem k’o budala, ona kao malo manja budala, drugo joj je dijete i manje je uplašena. Ali je opet boli.
U spojenim sobama već po dvije mame. A unutra, carstvo uložaka, pumpica za izdajanje, soka od jabuke, križaljki… Naš dom narednih bar sedam dana. Ide red suza pa red smijeha. Ova iz lifta je zapravo moja zemljakinja, ali se dugo nismo srele. Tu je mama prijevremeno rođenih bliznakinja i dvije mame dječaka. Bebe su im na intenzivnoj i napokon nas uvjeravaju da je povišen CRP čista boza u odnosu na inkubator, cjevčice, sonde i da će nam guzica uskoro vidjeti puta, a one su tu odavno i biće još. Onda ide kafa, u tom će i ručak, a na svaka tri sata odlazimo kod beba. Pa opet plačemo, jer se potresemo kad ih vidimo onako male i nemoćne. Pa ide smijeh, sve smo bliskije. Znamo se od juče, a cijeli život. Dijelimo paracetamole i savjete.
Bole me sise. Dragana, iz lifta, i Jelena, mama bliznakinja, spremne da pomognu. Jedna mi stišće lijevu, druga pumpicom spasava stvar na desnoj. Ispred nas samo veliki prozor, ogoljen, iz drugog bloka nas svi vide. Smijemo se i ne marimo, jer sise ne mogu da čekaju. Ako fasujem mastitis, nema kući još nekoliko dana.
Onda stiže Željka, carski rez, djevojčica i dječak. Ubacuju njen krevet do mog, nikad se vidjele nismo. Krišom joj dajem po gutljaj vode i pokoju plazmu i govorim da će sve biti bolje. Već sutra. Da ne plače, hrabrim je ja koja sam juče cvilila svakih pet minuta. Kćerka joj se zove poput mene. Guramo cijeli drugi dan. Ustaje, boli, nije lako, ali tu smo jedna za drugu, treću, četvrtu… Pričamo, ćutimo, smijemo se i plačemo. Izmišljamo šta nam se jede pa zlopatimo bližnje. Spavamo, masiramo se, šišamo, cijedimo sise. Stavljamo obloge. Kupus je prije lijek. Muž velikodušno donosi novu glavicu, valja na spavanje sa listovima na grudima. Plačemo od smijeha kad shvatimo da nam je donio kiseli kupus, žuti se, a kako je dobar samo za suha rebra završava okačen za oluk.
Imamo epizode. I ispade. I bijes. Sreću i tugu. Najvažnije, imamo najpreči razlog zbog kojeg smo tu. I ljubomoru. Što će neka sutra kući. Što Ajša iz treće sobe, poslije i zaboravila sam tačno kojeg djeteta, ispumpa ručno mlijeka za dvije flašice Vitaminkinog soka, dok se nama dno ni zabijelilo nije. Što će i ovog jednog dana proći. Jer, to je život, sva njegova lica. Izvor na kojem se rađa i mjesto gdje nas je najviše zaboljelo.
I gdje se stiču prijateljice za čitav život. Ne bih mijenjala tih prvih sedam dana mog roditeljskog staža ni za sedam godina na Bahamima ni sedmicu na lotou. Kao ni Draganu, koja je rodila isti dan kao i ja, Jelenu, čije su kćerke rođene na moj trideset i treći rođendan i Željku, mamu djevojčice s mojim imenom. One su moj početak drugačije mene. I na neki način bolje. One su neraskidivi dio onog dugotraženog smisla.